Da li će biti pomalo sebično pričati o svojoj neizmjernoj ljubavi prema Njima?
Neka će, baš me briga. Shvatiće me ljudi.
Piše: Belma Krajišnik
Mnogo je tetki na svijetu. Sve one koje, nažalost, nisu imale priliku imati svoju pravu, rođenu tetku, uvijek su imale onu familijarnu „tetku“ koja je bila dežurni oslonac svoj djeci, snahama, majkama. Onu koja je bila mirna luka posvađanim stranama, mirovnjak koji je, ponekad i pomalo lagao – kako bi stanje u familiji uvijek bilo mirno i blistavo.
Uvijek sam bila slika i prilika svojih tetki. Enise – po snalažljivosti, umijeću obavljanja svih poslova, šaljivosti, a Naide – po dozi odvažnosti, urnebesnog smijeha i vedrog duha.
I s godinama sam tek u glavi slagala koliko su Tetke zapravo v. d. mame!
Takva sam i ja. Bogata, do posljednje pore ispunjena ljubavlju mojih anđela koji me jedino vrijeđaju jer mi nisu uz mene svakog trenutka kada poželim da ih jako stisnem i udahnem im najmiliji miris.
Neki kalendari kažu da je jučer bio dan tetki, a ja ne mogu da joj ne napišem red – dva. Njoj, onoj velikoj, jer je baš ona mala ja.
*****
Draga moja Lano,
seka još ne razumije, a ono što vam želim reći, njoj ću odgugutati njenim i mojim jezikom. Otkriću joj tajne, ispričati joj šta me muči.
Kako prolaze dani, svaka tačka na mome srcu je ispunjenija vama dvjema, a svako veče spustim glavu na jastuk moleći Boga da vam svaka zraka sunca unese radost.
Znaš Lano, vi jeste daleko, ali u svakom vašem koraku, tetka korača s vama. U svakom vašem osmijehu, tetka se osmjehuje. U svakoj suzi, plače i tetka. A, čak i onda kada trčiš oko kuće, skačeš u igralištu, spuštaš se niz tobogan, voziš bicikl, tetka te gleda.
Tetka Peca je tu da se vječno raduje svakom vašem danu, da kupuje haljinice, skriva od mame čokolade, Kinder jaja i lizala, da veže repiće, hrani, skače po krevetu, kupi sladoled i kad mama ne da, umaže s tobom cijelu novu haljinicu, nacrta dedi umjetnička djela na namještaju i dočeka ga s osmijehom, pravi dinosauruse i ubjeđuje nanu da je sasvim okej plastelin polijepiti po cijeloj kuhinji.
Bezbrižnost je, moja Lano, sada, a kažu da je život nekada, pravo okrutan. Kažu i da se začas odraste. Ti prevari taj život i prati tetkine korake – odbij odrasti. Uvijek nosi vedrinu, vječnu radoznalost i dječiji duh, unosi ljudima svježinu u srca, živote i budi im pravi drug.
A tetka će, Lano, na svakom tvom putu, svakoj životnoj stanici, biti uz tebe. Da otjeram nemire, loše raspoloženje, obrišem suzice, da držim čvrsto i da nekada zajedno odšutimo.
Biću tu da se borimo protiv loših udvarača, prve maskare, izlaska s društvom, romantičnog filma, prvog poljupca, prvog onog: Oj teka, šta sad treba?
Šapnuću ti ako ne budeš znala riješiti zadatak iz matematike, iako ni ja nisam neki matematičar, ali sam sigurna da ćemo uspjeti zajedno. Prešutiću ako ti se omakne neka loša ocjena, a ti tetki obećaj da ćeš se truditi da toga ne bude.
Zajedno ćemo gaziti kroz život. Tetka, ti i seka. Borićemo se s vjetrenjačama, tatinom namrgođenom licu kada napravimo belaj, maminom galamom kad isprljamo sve, a bude nas baš briga za to.
Tetka će, Lano, odrastati zajedno sa vama i umrijeti za vas!
