Uspjeh nema ime. Nikada nije određen branšom u kojoj je ostvaren. Niti je manji ili veći u zavisnosti od godina jedne uspješne osobe. Teško ga je i definisati, ali znamo da u svakoga uspješnoga gleda neki par očiju s mišlju da želi postići isto. Biti uzorima, jako dobro za rukom polazi našim SUPER ŽENAMA.
I ako su jako mlade, sjajan background je iza njih. Mlade dame se danas lakše odvaže baviti neobičnim hobijima i poslovima. Zato imaju nevjerovatnu priliku da se istaknu i budu primijećene u branši, ali i van nje.
Naša nova SUPER ŽENA je baš takva. Studentica građevine i višestruka osvajačica državnih i međunarodnih medalja u šahu. Neobična kombinacija, morate priznati.
Koliko god zvučalo zahtjevno, ona je uspješna u oba polja. Njeno ime je Nadina Mahmutbegović. A sigurni smo da ćete o njoj tek čuti u budućnosti.
Opiši nam svoj put kroz sport kojim se baviš?
Moj otac je, od malih nogu, bio veliki zaljubljenik u šah, pa je tu ljubav prenio i na mene. Po završetku fakulteta, odlučio je da, uz posao, otvori i školu šaha i što veći broj djece upozna sa ljepotama te igre. Ja sam prve poteze naučila sa četiri godine. Nakon još malo rada, počela sam da idem na treninge u klub. Međutim, jedna vrsta prepreke bila je ta što, pored toga što sam bila najmlađa, bila sam i jedina djevojčica i imala sam strah od povlačenja poteza. Naravno, to je moj otac primijetio i jednostavno mu je bilo žao gledati kako se „lomim“ pri igranju partije, te me je polako počeo povlačiti iz šaha.
Tako je i bilo sve do 11-te godine, kada me je otac, kao posmatrača, poveo na federalno takmičenje. Na dan igranja, pitao me je da li želim da i mene prijavi, bez ikakvog pritiska. Sama slika velikog broja djece i ideja druženja me privukla, pa sam, drage volje, pristala. Tako sam se, sasvim neplanirano, vratila šahu.
Što se rezultata tiče, toga ima mnogo, ali bih izdvojila meni najbitnije, a to su da sam bila četverostruka prvakinja, dvostruka viceprvakinja, i jednom trećeplasirana na kadetskim i juniorskim prvenstvima Bosne i Hercegovine, drugoplasirana na otvorenom prvenstvu Balkana 2010. godine, predstavljala našu državu na raznim evropskim i svjetskim takmičenjima. Aktuelna sam seniorska prvakinja FBiH, a za najdraži i najveći uspjeh smatram ulazak u Olimpijsku reprezentaciju BiH 2016. godine.
Mnogi šah ne nazivaju sportom, kako ti to komentarišeš?
To je pitanje o kome se često polemiše, i sa kojim se često susrećem. Mišljenja sam da je to iz razloga što, nedovoljno informisani ljudi, na šah gledaju samo kao na sjedenje i šturo povlačenje poteza, bez ikakve potrebe za fizičkom aktivnošću. Međutim, to je greška. Šah je i više od sporta. Sadrži elemente nauke i umjetnosti. I tu treba povući paralelu. Recimo, ako imamo neobaveznu partiju šaha između dva prijatelja, u tom smislu možemo da ga tretiramo kao igru. Međutim, posmatrajmo ga sada na takmičarskom nivou. Prvo, imamo takmičenja u muškoj i ženskoj konkurenciji, ekipna ili pojedinačna. Rezultat šahovske partije je pobjeda, poraz, ili neriješen ishod, isto kao i u ostalim sportovima. Mnogi ostanu šokirani kada čuju da prava partija šaha traje i po nekoliko sati, četiri-pet, a ponekad i više. Za takav napor je potrebna fizička spremnost, jer ako ona nedostaje, dolazi do pada koncentracije onda kada je najpotrebnija. Zbog toga je neophodno da dobar igrač radi na svojoj kondiciji. Dalje, u šahu postoje treneri i sudije. U ekipnim takmičenjima postoji kapiten. Sve ono što svaki sport ima i traži.
Ali naravno, svako ima pravo vršiti kategorizaciju za sebe, i činjenica je da se nikada neće formirati jedno mišljenje na ovu temu.
Koji su to kvaliteti koje jedna osoba treba imati da bi bila vrhunski šahista ili šahistkinja?
Na prvom mjestu, dijete koje to voli i spremno je na maksimalnu posvećenost. Dakle, prvo rad, a onda talenat. Zatim podrška roditelja i okruženja i mogućnosti kvalitetnih uslova rada, što često pravi razliku između prosječnog i vrhunskog. Jer, za vrhunske rezultate je potrebno imati iste takve trenere i mogućnosti prolaska kroz razne cikluse turnira – od lokalnih do svjetskih. Izdići se do nivoa vrhunskog zahtijeva mnogo odricanja, ali i poklapanje mnogih stvari. Isto kao na svakom polju u životu.
Koliko vremena oduzima treniranje za takmičenja i šta radiš kada nisi posvećena šahu?
Šah na najvišem nivou zahtijeva možda osmosatno radno vrijeme, u kontinuitetu naravno, nešto kao odlazak na posao.
Što se mene konkretno tiče, kao neko ko nije profesionalni šahista, ja se šahu najviše posvetim određeni period pred same turnire. Najviše pažnje posvećujem analizama partija, kako bi se otklonili nedostaci i greške koje se najčešće prave. U posljednje četiri godine, fakultet mi je bio na prvom mjestu, pa je šah malo ispaštao. Igrala sam ga toliko da održim neku formu i osjećaj. Naravno, bilo je turnira koje nisam smjela da izostavim, pa i na uštrb tih prioriteta. Uglavnom, gledala sam da nađem kakav-takav balans, da bi mi se bilo lakše sada vratiti i više posvetiti šahu.
Pored posvećenosti fakultetu i šahu, uvijek gledam da izdvojim vrijeme za porodicu i bliske prijatelje. Mislim da su to iskreni i najljepši odnosi, i veze kojim treba težiti i koje treba održavati kad god se ukaže prilika. Takođe, veliki sam ljubitelj dobre muzike, kvalitetnih knjiga i filmova. Tako da istraživanje tih polja vidim kao vid relaksacije, a ujedno i edukacije, i kako često govorim, nikada mi neće bit’ žao odvojiti vrijeme za te stvari.
Dolaziš iz male sredine, a ostvaruješ velike uspjehe. Smatraš li da bi bila u prednosti da živiš u nekom većem gradu u BiH ili u inozemstvu? Kakvi su uslovi za razvoj talenta u tvojoj branši?
Što se tiče Bosne i Hercegovine, mislim da uspjeh u šahu ne zavisi od toga da li dolaziš iz velike ili male sredine. Generalno, uslovi su jako loši. Ljudi jednostavno nemaju osjećaja, i u sport, kulturu, obrazovanje se ne ulaže. To je činjenica.
U inozemstvu, to je drugačije. Veliki gradovi imaju velike klubove, imaju velemajstore koji su profesionalci, i jedan dio ugovora između kluba i velemajstora odnosi se na rad sa djecom. Kao rezultat toga nastaju strašno jaki, mladi igrači. Jedan od možda najsvjetlijih primjera je Turska, koja zadnjih desetak godina izdvaja desetke miliona godišnje za razvoj šaha.
Razvoj talenata u BiH stagnira. Može se komotno reći da je sve zasnovano na spremnosti i mogućnosti roditelja da podrže vlastito dijete. Vlast i odgovorne osobe skoro pa nikakav pozitivan uticaj tu nemaju.
Iz tvoje perspektive, kako je biti žena u „muškom“ poslu, budući da studiraš građevinu?
Pa, koliko god mi nešto potencirali, sigurno da predrasude postoje, i da, analogno tome, nije baš lako. I u svakodnevoj konverzaciji mogu se čuti komentari tipa da žene ne mogu raditi poslove jednako dobro kao muškarci i onih otrcanih „zna se gdje je ženi mjesto“. To postoji kao rezultat još uvijek tradicionalnog društva u kojem živimo. Nerijetko čujemo da se poslodavac boji zaposliti ženu iz straha od njene privrženosti obitelji. Ja uvijek govorim da treba biti iskren i reći da muškarcu niko ne poriče snagu za obavljanje nekog posla koja ženi, po prirodi, nije data. Međutim, u tom zanosu i fokusu na navedeno, često se zaboravlja druga strana. A to je da se osobine koje su neophodne za uspjeh u bilo kojem poslu: organizacija, komunikacija, psihologija, etika, marljivost i sklonost učenju, pripisuju ženama. Zahvaljujući tome možemo vidjeti sve više uspješnih žena koje su menadžeri, programeri, inženjeri.. Tako da, po meni, položaj žene u odabranom zanimanju zavisi u najvećoj mjeri od nje same. Na predrasude se ne treba puno obazirati, niti treba voditi neke velike rasprave. Žena će svojim radom, trudom, i postignućima najbolje i najbrže da zatvori usta svima koji su protiv nje – „Acta, non verba“.
Šta je tvoj najveći dosadašnji uspjeh, a šta neostvarena želja?
Za najveći uspjeh smatram nastup za reprezentaciju Bosne i Hercegovine na Olimpijadi u Baku-u 2016. godine. Iskreno, neku veliku neostvarenu želju nemam. Samo postoje stvari koje se još nisu ispunile, ali prema kojim težim.
Ko ili šta je tvoja najveća motivacija u životu?
Motivacija je pokretač i ja je pronalazim u različitim stvarima i ljudima. Za rad me motivišu putovanja i druženja, uspjesi i ono što dolazi s njima. Kada imam neke teže periode, motivišu me obične osobe iz svakodnevnog života, koje su radile i postizale ono što je, iz raznih razloga, djelovalo kao nemoguće. Onda se trgnem i shvatim da je ono što je mene omelo ustvari smiješno, i veliko ništa, i da apsolutno ne smijem dopustiti da to utiče na mene. Pa se brzo ponovo usredotočim i vratim na kolosijek.
Kad čuješ frazu „savremena žena“ – na kakvu ženu pomisliš?
Pomislim na ženu koja zna šta hoće, ima složene prioritete u životu i na ispravan način ide prema njima. Naravno, pri tome ne odbacujući nježnost i ženstvenost. Onu koja zna napraviti organizaciju privatnog i poslovnog, ne zapostavljajući porodicu i prijatelje. Na onu koja radi na svojoj unutrašnjosti, mislima, obrazovanju i teži da da svoj doprinos u svijetu u kojem živi.
Šta je za tebe ljubav?
Definisati ljubav je teško. Kako zbog toga što postoje različite vrste ljubavi, tako i iz razloga jer je teško, na papiru, definisati čistu emociju. Ukratko, rekla bih da je za mene ljubav nesebična posvećenost koja traži da se njeguje.
