Sjajne sportistkinje naša zemlja ima. Neke od njih igraju na našim domaćim terenima, a neke se odluče otići vani. Ali ni tada, ni nikada ne prestaju biti naše. Među njima su i naše SUPER ŽENE.
Ona gazi košarkaške terene dvije decenije. Iz matičnog Jedinstva otišla je u bijeli svijet i vratila se još uspješnija, kao prava, stasala košarkaška zvijezda. Veći dio svoje karijere trčala je za loptom obučena u dres reprezentacije Bosne i Hercegovine. Koliki je njen doprinos bosanskohercegovačkoj ženskoj košarci i kolika je to sportska i ljudska veličina dokazuje njen potez da se oprosti od reprezentacije, jer smatra da je vrijeme za mlađe košarkašice.
Tuzlanka je, jedna od najefikasnijih igračica Prvenstva BiH za žene nekoliko posljednjih sezona, a trenutno igra za najbolju žensku ekipu u BiH – ŽKK RMU Banovići. Njena ekipa je na nedavno održanom Izboru za Super ženu proglašena najuspješnijim ženskim kolektivom u 2017. godini.
S ponosom Vam predstavljamo našu novu SUPER ŽENU – košarkašicu Eminu Demirović.
Godinama ste sportska profesionalka, a samim tim i javna ličnost. Javnost Vas poznaje s parketa, ali ko je i kakva je Emina Demirović, kad skine patike i odloži košarkašku loptu?
Emina kad odloži loptu i patike je sasvim normalna i obična žena.
Volim da uživam u ispijanju kafe u prirodi, pročitam dobru knjigu, a najviše me ispunjava vrijeme provedeno sa prijateljima i porodicom.
Igrali ste u različitim ligama, u različitim državama. Svaki transfer sa sobom povlači promjenu sredine, ljudi koji Vas okužuju, radne atmosfere – kompletnog života. Kako ste se nosili sa svim tim promjenama?
Imala sam sreću da kroz sport promijenim veliki broj klubova, upoznam različite kulture, ljude i njihove karaktere, specifičnosti svakog grada u kojem sam bila. Kad odete negdje onda to nije samo lopta i teren, to je mnogo više od toga. Sreća moja je u tome što sam po prirodi jako komunikativna, pa samim tim sam se lako prilagođavala ljudima oko sebe.
Igrali ste vani i vratili se u BiH. Uporedite nam košarkašku scenu u državama u kojima ste igrala i u BiH? I zašto ste se vratili?
Kući sam se vratila, prije svega, jer sam se uželjela svoje porodice i nekih naših privatnih trenutaka. Za deset godina propustite mnogo toga i jednostavno dođe trenutak kada se podvuče linija.
Što se tiče košarke, nažalost, moram reći da velika razlika prije svega u kvalitetima, ali i svim ostalim stvarima koje idu uz to. Vidi se neki pomak kod naših klubova koji žele nešto ozbiljnije da ostvare, ali smatram da je još uvijek velika razlika.
Dugogodišnja ste članica reprezentacije Bosne i Hercegovine. Koja je razlika igrati u reprezentativnom i klupskom dresu?
Članica reprezentacije sam bila od svoje 17 godine do prije dvije godine, kad sam se u Tuzli i oprostila od reprezentativnog igranja. Smatram da je vrijeme za neke mlađe igračice i da se njima pruži prilika. Kad poredite klub i reprezentaciju to su dvije različite stvari koje ne mogu da se uporede. Klub je nešto što smatraš svojim poslom čim uđes u profesionalne vode. U prevodu, posao kao i svaki drugi. A reprezentacija je sasvim nešto drugo. To se voli. Samo stajanje ispod zastave za vrijeme intoniranja himne dovoljno ti govori da taj put ne predstavljaš samo sebe nego svakog čovjeka svoje države pojedinačno. Predstavljaš svaku ulicu, grad i državu. I dok tako mirno stojiš ispunjen si ponosom i nekim emocijama koje se teško mogu opisati. Eto, to je reprezentacija.
Uspješni sportisti i sportistkinje, mahom, cijeli život podrede sportu i zapostave obrazovanje, jer im se, dok su jako mladi, čini da će biti sportisti do kraja života. Ali realnost je malo drugačija, tu su povrede i druge iznenadne situacije koje mogu prekinuti karijeru, a ne možete se profesionalno sportom baviti cijeli život. Kakav je Vaš stav po tom pitanju, koliko Vam je obrazovanje (bilo) važno?
Pored toga što težiš ka tome u mlađim danima da budeš dobar i uspješan sportista, isto toliko treba da težiš ka tome da budeš i obrazovan čovjek. Životni putevi su takvi da ne znamo šta nas sutra očekuje. Profesionalizam jako puno iziskuje, ali individualno svaki sportista, ukoliko želi, može da se ostvari i u obrazovanju. Jer iza svakog uspješnog sportiste stoji uspješno obrazovanje.
Koliko se Vaš život razlikuje od onoga o čemu ste maštali kao djevojčica?
Moj život je išao tačno onim tokom kako sam ga i zamišljala. Sa barbika sam brzo prešla na loptu, tako da sam svoje snove iz djetinjstva velikim dijelom ostvarila.
Ko ili šta je Vaša najveća motivacija u životu?
Moji roditelji su moja najveća motivacija u životu.
Šta smatrate svojim najvećim životnim uspjehom?
Svojim dosadašnjim najvećim životnim uspjehom smatram ono što mi je sport darovao – mnogobrojna neraskidiva prijateljstva.
Kad čujete frazu „uspješna žena“ – na kakvu ženu pomislite?
„Uspješna žena“, to je žena koja odiše osmijehom i toplotom. Žena koja je prije svega ispunjena, kao individua. Intelektualno, prije svega. Žena koja ne ovisi ni o kome i koja je ispunjenu na svim životnim poljima.
Koliko su Vam javna priznanja za uspjehe i postignuća zapravo važna?
Lagala bih kad bih rekla da nisu važna. Svako priznanje igra određenu ulogu za psihu svakog čovjeka. Motiviše te da zakoračiš jos većim korakom. Ali individualno svako od nas to drugačije gleda. Lično smatram da je jako važno šta ostaje iza svega toga i kakvu poruku širimo dalje.
Kako definišete ljubav?
Citirati ću riječi iz pjesme Ede Maajke – „Ljubav je smisao života“.
