Bila je nježna, tiha, veoma lijepa, primijetna, mlada žena. Sa Venerom u Vagi odisala je elegancijom i šarmom. Vragolaste zjenice, krile su se iza dugih, umiljatih trepavica. Više je voljela duge šetnje pored rijeke, tople kupke uz vino ili obično veče u ćebetu pred TV-om od izlazaka i žurki.
Piše: Katarina Ninkov
Taj vikend je iskoristila kao i svi turisti koji odu u novi grad na jednodnevni izlet – do kraja. Sunce je ošamutilo, noge su je boljele, bile su otečene od dugog pješačenja po strmim kamenim ulicama tog dalekog starog grada. Otkrivala ga je i bivala je sve umornija, ali zadovoljnija, bogatija. Osjećala je punoću.
Ušavši u hotelsku sobu, već je planirala da se baci u king size krevet, nestane u jastucima i sumira cijeli dan, ali prijateljice nisu imale taj plan. Nije stigla ništa da izusti, već je bila našminkana, sređena, na štiklama. Bezvoljno se teturala, ali je ipak sišla u taj, stari pub i s olakšanjem se spustila na mekanu, kožnu fotelju. I tada je sve stalo. Kao da je neko pritisnuo dugme „PAUSE“.
Vjerovala je da pogled ima dodir i znala je tačno kad su se dodirnuli. Dodirnuli i utonuli u beskrajnu dubinu melodije. Kao riba, zakačila se na udicu njegove enegrije i glasa koji je povukao duboko na dno njenih misli i osjećanja. Osjetila je da ga poznaje, da je on zna, da nisu daleko, da nisu stranci. Bila je ulovljena promuklom bojom glasa i sjetnim zvukom instrumenta kojim je manipulisao, kao da je srastao uz njega. Kao da je ta gitara bila prirodni nastavak njegovog tijela. Kao da je sviranjem izgovarao najintimnije i najdublje riječi.
Željela je da “najež” ne prestane. Cijelim tijelom se trudila da upije što više i naprezala čula da što bolje ugravira ovaj višedimenzionalni film u memoriju. Željela je gušći dim oko sebe, da joj nadošla suza klizne nesmetano, bez srama. Bridili su joj obrazi. Usne su joj pulsirale. Željela je da budu bliže. Vidjela je kako je gleda i znala je da se znaju. Osjetila je da se tih deset metara između istopilo. Činilo se kao da vibriraju na isti način.
Pauza. Udarci srca su se ubrzali, krv je jurnula. Bili su tu, sad jedno pored drugog u ćošku starog paba. Ona iz grada B, on iz grada Z, u trećem gradu M. Samo su se gledali, upijali. Kao da niko ne postoji oko njih.
Da li se znaju od prije, da li ih je život nekad ranije spojio? Možda, a možda ne. Pogled je bivao sve dublji i intenzivniji, a riječi nisu mogle preko usana. Nisu se poljubili, samo su se upili. Dim je nestao. Svjetlo se upalilo. Kilometri su se nanizali. Samo su se – zaželjeli.
