Danas na Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, mi ćemo imati tortu i svečani porodični ručak. Zato što je rođendan mom mužu, pa je moj 11-godišnji sin, za zadaću o Danu nezavisnosti, napisao:
„Danas ću napisati stih
Živio tata i živjela BiH!“
Eto, kod nas je takav redoslijed.
Piše: Sanja Hajdukov (Al Jazeera)
Rođendan danas slavi moja domovina, prema kojoj imam čudnu ambivalentnost, ljuta sam na nju i nisam ljuta. Želim da je volim i od nje budem voljena. Rođendan je mojoj domovini, podijeljenoj na Bosnu i na Hercegovinu, domovini mene Sanje, od majke Bosanke i oca Hercegovca, no rijetko sam doživjela da me moji sugrađani tako zovu. Mene, pola Bosanku, a pola Hercegovku, u Federaciji zovu Srpkinja, a u Republici Srpskoj: Alijina Srpkinja.
Kao i svake godine, naljutit ću Sašu, jer će me morbidna radoznalost natjerati da pregledam malo TV kanale i iznerviram se što već godinama slušamo identične izvještaje o tome kako se ovaj praznik ne slavi podjednako u svim dijelovima BiH. I nekako ne volim što to naglašavamo, svaki put, po meni nepotrebno.
Uzaludne konstatacije
U domovini našoj punoj paradoksa i kontradiktornosti, njen rođendan će se obilježiti kao neradni dan. Neradni za one koji najviše slave, no mi poduzetnici, koji živimo tačno i precizno samo od onoga što zaradimo, nama je svaki dan praznik i to rada. Neradnim danom obilježit će se praznik u nekoliko kantona, istini za volju, s bošnjačkom većinom.
No, naši reporteri će uporno pitati sagovornike u RS-u, kao i u kantonima s većinskim hrvatskim stanovništvom, kako obilježavaju Dan državnosti BiH i zašto pompezno ne obilježavaju, no ovi će se ponašati baš kao „vrli pitac neki“ i komentarisati u stilu: „Kto je ta, kuda je ta Bosna…“
I bit će to prilika da čujemo neke uvredljive i uzaludne konstatacije kako je ovaj dan nekome praznik, nekome predmet totalne ignorancije, većinom namjerne, a u brojnim situacijama je to prosto plod neznanja nastalog uslijed zanemarivanja. Prosto nezainteresovanosti, koja se uvlači u ljudsko srce zajedno s letargijom, nemaštinom koju simbolizuje gozba od pilećih krila i bataka, jeftinijih pred istek roka trajanja.
A ja bih željela da praznik slavim kao sav normalan svijet. Da zadrhtim od ushićenja, da me kao nekada obuzme opštenarodni zanos, da razvijem zastavu…
I taman kad su me ponijela sentimentalna osjećanja, ponovo sam ostala zaglavljena na glavnoj raskrsnici na ulazu u Tuzlu, jer su borci, koji traže svoja prava, samo dan pred veliko rođendansko slavlje države za koju su se borili, tijelima blokirali saobraćaj. Nemoćna je vlast pred tim protestima, jer naša je vlast produkt nedostatka istinske vladavine prava.
Ona je kao potpapučen muž, samo deklarativno se broji da je njegova zadnja. I baš dan pred jedan, mnogi će reći glavni i istinski rođendan domovini, istovremeno s blokadom glavne saobraćajnice u tolerantnoj Tuzli, predadosmo i famozni EU upitnik. Naš jedini cilj bio bi sjedanje u veliko i toplo evropsko krilo, jer ono bi nas olakšalo, riješilo slavljenja najmanje dva rođendana, zabranilo blokade puteva, uvelo pravične zakone, koji bi se zvali evropski, a nikako Srpski ili Alijini, al’ bi ih zato i sprovodili.
Vezano za upitnik, mrzim sebe što se pitam riječima profesora Besima Spahića: „Koji li ga je naš hairlija popunjavao?“ Upitnik za koga, na žalost, izražavam veliku sumnju u kapacitet onih koji su ga popunjavali, te kojim li su se i kakvim kriterijima rukovodili. Uglavnom, mi čekamo datum da nam Evropa odškrine mala vrata. Na blokiranim saobraćajnicama čekamo…
Sigurnost drži i tjera
Što se rođendana tiče, tu imamo dva, međusobno osporavajuća datuma, no lako je moguće da budemo imali i treći. Jer ovi treći čekaju da ostvare svoja prava, pa da odaberu neki fin datum za rođendan, koji, unaprijed se kunem, neće biti jedan od sporna dva. Mi smo jedina zemlja na svijetu koju su slavlja destabilizirala.
Imam sreće da ja, visokokotirajuća Alijina Srpkinja, zbog nekih poslova koje radim, prisustvujem grandioznim konferencijama u velikim svjetskim gradovima. I nekako, kad se predstavljam ko sam i odakle sam, uvijek osjetim kako me pogledaju kao djevojku koja hramlje ili je grbava, a svi se prave da to ne primjećuju i utješno me tapšu po ramenu. A to boli.
Dok u BiH, gdje god da se predstavim kažu: „Blago tebi, da je Bogd'o cijela Bosna kao Tuzla!!! Valjda je to zato što mi Tuzlaci važimo za trpećive i tolerantne, razumne, osviješćene. I naravno, jer je Tuzla muzla...“
Sjedeći jučer u autu, zarobljena ko zna kojom blokadom saobraćaja, iskoristih da pitam mlade ljude: „Šta bi te zadržalo u BiH, a šta otjeralo?“. U oba slučaja odgovor je: „Sigurnost.“
Mi danas jedemo tortu, koju smo platili svojim parama i napravili svojim umijećem. No naši će parlamentarci, oni koji slave, neki jer žele, neki drugima u inat, pojesti tortu plaćenu našim novcima i što je najgore, obući isto tako plaćena odijela i cipele i stići na luksuzna mjesta proslave, jer danas je praznična dnevnica. Dupla.
Baš kao Šojić u „Tesnoj koži“, ponosno će reći: „Pa ja se ne sređujem za svoj rođendan, nego za preduzećetov!“
Zaista, odvajkada je Bosna baš kao Tuzla, malo muzla, često bila mužena.
