Za nekoliko mjeseci ću imati 32 godine. Mnogi kažu, započinjem život. Ja se osjećam umorno i istrošeno kao da sam ih proživjela već dva. Ali na pragu sam nekog novog života, poderanih kofera i snage prosute među snovima koje sam rasipala po zaboravu.
Odrasla sam u tročlanoj porodici, ženskoj tročlanoj porodici koja je iza sebe imala izuzetno jaku i dominantnu žensku liniju. Žene u mojoj porodici su bivale sve: super majke, super radnice, super domaćice, super muškarci. Sve, osim da su sebi bile super. Svojim kćerkama. Svojim sestrama. Svima, osim drugim ženama u svojoj porodici.
Moja majka je bila jedna od njih. Ona je sada žena na pragu šezdesetih godina. Ja zagazila u tridesete. I tek sada imamo priliku da se upoznajemo. Ja nju, jer do sada to nije dopuštala. Ona mene, jer je do sada nije interesovalo ko sam ja.
Zvale smo se majka i kćerka utoliko što nam je neki požutjeli list matične službe to govorio i što su se pod njenim krovom znala njena pravila. A pravilo je da sva pravila ona smišlja “u hodu”. I da niko ko se ne zove majka nema pravo da ih mijenja ili krši.
Tako je nju učila njena majka. A nju njena. I ko zna koliko majki moje porodice je tako od svojih kćerki stvaralo savršeno uklopljen kolaž sopstvenih želja.
Kćerke su bivale nesretne. Svoje snove su ispunjavale tek kada one postanu majke. I na taj način su stvarale neke nove nesretne kćerke. Kao u začaranom krugu, vrtile smo se jedna oko druge i tjerale onu do sebe da se vrti oko nas.
Praštale smo: manjak ljubavi, višak strogoće, dvostruka pravila, manjak nježnosti, nedobijene zagrljaje, sve što je trebalo uraditi i sakriti. Praštale smo sve, prećutno, prenoseći svoje unutrašnje nepraštanje sebi na generaciju poslije.
Sve do jednom. Sve do trenutka kada su se sva praštanja i ćutanja skupila u grudima one koja je tada trebalo da stvara nove generacija. U mojim grudima.
Sa 25 godina sam morala da izaberem da li ću da živim ili da umrem. Da li ću stinuti zube i sudbini pokazati ko sam. Ili ću se prepustiti i dopustiti da mi druge sile, slabije od snage moje volje, kroje puteve. To je bio trenutak u kojem se radilo o mom životu, mojoj bolesti, mojoj borbi za život.
Taj trenutak je prekinuo i prokletstvo ženskog rodoslova moje porodice. U tim mjesecima sam govorila i radila sve ono što žene u mojoj porodici ne govore i ne rade. Prkosila. Psovala. Galamila. Bivala neposlušna starijima. Slušala mlađe. Protivila se majci. Udovoljavala sebi. I preživila sam, iako sam radila sve ono za šta su me učili da se ne radi.
Sa svoje nepune 32 godine želim da postanem majka. Ta želja jaka je koliko i volja da prođem stotine nijansi bolničkih jastuka da bih čula otkucaje unutar sebe. Zamišljam sebe često kao majku. I svaki put vidim isto: majku koja grli svoje dijete.
A onda shvatam da se ne sjećam kada je mene moja majka zagrlila dok sam bila dijete. I zapitam se… Da li su majke moje porodice rađale da stvore novi život ili da ispune društvenu normu? Da li su nas nosile pod srcem iz želje i planirano ili nemarom partnera koji nije dorastao epitetu muškarca? Da li su nas rađale da bi se udale, zvale gospođama i hvalile? Ili su nas možda i voljele, ali je obaveza da nas vaspitaju bila bitnija od ljubavi?
Ali, zar vaspitanje ne podrazumijeva vaspitati nas za ljubav?! Zar kultura voljenja nije najvažnija kultura?! Zar nježnost nije najbolja hrana od koje djeca rastu – rastu kao ljudi?!
Znam da je tradicija vaspitanja moje porodice prekinuta, znam da će moja kćerka, pa i kćerka njene kćerke od nas naučiti da voli, grli i daje srce. Ali ne znam kako danas gledati ženu koja mi je dala život, a koja tek sada postaje majka. Jer je neprirodan svaki osjećaj bliskosti, svaka nježnost i zagrljaj. Meni, njoj i svim majkama naše porodice generacijama unazad.
Nisam majka, ne komentarišem majčinstvo, ne dajem savjete, ne držim govore na tu temu. Ali se uvijek usudim reći jedno: majka nije vaspitna ustanova. Majka je majka i treba, kao u pjesmi, da bude najljepša bajka.
I ako ste imali majku koja ne grli, ne ljubi i ne govori volim te bar svaki dan, oprostite joj, jer ona drugačije nije znala. A sebe kreirajte po njenom liku – budite sve ono što ona nije. Vaspitavajte sebe i svoje kćerke za ljubav.
Izvor: Lola magazin
