Već godinama dolazim u neprijatne situacije kad kažem da sam rođena Banovićanka. Valjda rodni grad treba da je ponos i mjesto kome se uvijek rado vraćamo, a ne neprijatna situacija? Ja, evo, odgovorno tvrdim da to nema veze s mjestom, nego s ljudima koji tamo žive!
Piše: Damira Ibranović
Nikada me Banovići, sami po sebi, nisu doveli u neprijatnu situaciju, nego nazovi Banovićani i mnogi drugi nazovi.
Da, dame i gospodo, kod nas kisne glOva, kod nas se dešavaju obračuni različitog backgrounda, kod nas je čovjek isjekao rođenu mater sjekirom. Jeste, naš omladinski centar je srušen da bi se gradila džamija. Naš načelnik kupi auto sa „neophodnom“ full opremom koje košta 80 000 KM i skrši ga u roku od mjesec dana. I ništa zato, kupi i drugo. Tačno je i da imamo kružni tok samo da bi „parirali“ drugima, a to što nije osvijetljen i što nema prilaza kojim pješak može prići pješačkom prijelazu, ništa ni zato. Zafalilo para, garant! Nažalost, i mnogo političkog kukolja je poniklo u našem kraju. Korupcije, nepotizma, obmana, lažnih obećanja – puna kapa. Aha, i utakmice našeg fudbalskog kluba se kupuju i prodaju kao da su kajmak u Bingu. Previše je onih koji svuda vole reći da su iz Banovića, a Banoviće vide samo subotom kad je pazarni dan. Naša omladina izađe u kafanu i ne zna hoće li se vratiti kući zdrava, živa i bez trauma. Na našim ulicama stoje novogodišnji ukrasi koji su nabavljeni prije 15 godina. Al’ nek’ stoje, nek’ se nađe i nek’ ima! Naš Vidikovac je mjesto visokog rizika. Ako kreneš na Zlaču, pazi da ti se pod autom most ne sruši! Kako čekamo da taj most propadne, propala je i skoro sva privreda. Rudari su nam skoro gladni, dok njihovi nadređeni troše šakom i kapom na sve blagodati luksuza! Nema veze što ne znaju pristojnu izjavu dati za medije ili marškaju novinare kada ih pitaju na šta su potrošili pare koje pripadaju građanima!
Da sve su to Banovići! Ali takve Banoviće su stvorili ljudi koji su nekada prije u Banoviće dolazili samo kad se dobro razbole, pa mjesti ljekar ne može riješiti njihove muke!
Ali Banovići su i pozorišna sala, kino i sportska dvorana koje postoje decenijama. Banovići su i šaka čaršijskog svijeta koja nije pobegla od svih sranja koje su nam servirali poslije rata. Aha, teta Slavici koja je oličenje dame ili čika Neđi koji je slika i prilika čaršijskog šmekera ne kisne glOva. Mala napomena, teta Slavica nije dama što joj je dekolte do pupka niti je čika Neđo frajer jer ima frizuru k'o Ronaldo. Takvi su se rodili i takvi će umrijeti. Ako se nisu rodili, sigurno su većinu života proveli u Banovićima. I da, zovu se tako, a žive u Banovićima. Ne dodjeljuje se kod nas boravište samo ako si Mujo. I Ante i Vojo imaju pravo postojati tu.
Nemate pojma koliko u tom crnom vilajetu živi ljudi koji žive na selu ili su se nekada doselili u čaršiju a ponosni su na svoje porijeklo. Nemate pojma koliko je istih tih ljudi zadržalo najbolje od kućnog odgoja i običaja kojima su ih naučili mati i otac, a prigrlilo objeručke ono što nudi život u gradu. Pogađate, postali su sjajni ljudi. Mahom su takvi već pobjegli iz Banovića, ali nikada neće prestati biti Banovićani.
Svi vi, koji ste spremni da osudite „seljačinu iz provincije“, prvo stanite pred ogledalo lice u lice sa sobom i uradite jedan jedostavan test. Provjerite razlikuju li vam se A i O. Počupajte korov u svojoj bašči pa onda pređite u komšijinu. Možda je komšija gospodin koji je imao uredno dvorište dok se nisu umiješali drugi da pomognu. Isto kao što su Banovići bili čaršija kad vaše kasabe nisu bile ni na jednoj mapi. I vi veliki Tuzlaci, koji ste „sašli“ sa svih strana, uradite isti test kad odete na vikend ko familije u rodna sela vaših roditelja.
Jesu nas unazadile neke prljave ruke i umovi, ali kad upoznate prave Banovićane znati ćete koliko griješite u svojim površnim procjenama i procjenama na osnovu ljudi koji samo vole da kažu da su iz Banovića.
Nije sramota biti sa sela, niti je sramota reći da si iz Banovića. Sramota je generalizovati, osuđivati bez osnove, nepoštovati tuđu prošlost i tradiciju, stidjeti se sebe i svoga.
Ja jesam iz Banovića. Ja se stidim ovoga što su Banovići postali. Ali sam jako ponosna na mladost mojih roditelja i njihovih generacija, na sve one ljude koji se u ljeto okupe na tradicionalnom druženju Banovićana koji su pobjegli od ovoga što je njihov grad postao. Srce mi je puno i zbog teta Slavice i čika Neđe. Još punije kad moja bivša šefica, rođena Sarajka, kaže pred svima koji nas osuđuju, koliko divnih uspomena iz mladosti je veže za Banoviće. Uspješni mladi inženjeri, umjetnici, doktori, sportisti… toliko je razloga zbog kojih Banovićima i Banovićanima treba dati šansu!
Motiv da ove riječi stavim “na papir” i bar malo doprinesem toj šansi jeste najveći ponos ove čaršije. One su sinoć iskoristile svoju šansu i sada ih još jedan milimetarski korak dijeli do titule državnih prvakinja u košarci. Da! Milimetarski korak dijeli ekipu iz Banovića da uzme državni trofej! Pored velikog Sarajeva, Tuzle, Banja Luke i svih drugih koji misle da su mnogo veći od nas!
Jurčenkove princeze, hvala vam što ste me podsjetile zašto trebam biti ponosna na svoj rodni grad!
