Ekipi ženskog.ba je pripala čast i ogromno zadovoljstvo da u redove svojih SUPER ŽENA uvrsti i jednu izvandrednu Sarajku.
Njeno lice gledamo na tv ekranima duže od deceniju i divimo se njenoj sposobnosti da oboji sivu svakodnevnicu Bosanaca i Hercegovaca. Ime ove plavokose mlade žene ne vezujemo za političko novinarstvo, nego onu pozitivnu i svijetlu stranu ove profesije. Mnogo je djevojčica koje kad porastu žele biti kao ona. Njena frizura je postala simbol drugačijeg stila i iskakanja iz šablona.
Naida Kundurović je žena s kojoj je razgovor prošao dok smo lupili dlanom o dlan.
“Od prvog dana,otkako sam se počela baviti novinarstvom, znala sam da ću se baviti ovom soft verzijom, jer da bi se bavio politikom na Balkanu moraš imati dobar želudac i ne tako dobar obraz. Dobar želudac nemam, obraza svakako imam, tako da nisam dozvolila da ta vrsta novinarstva naruši moj integritet. Zato ću još dugo da se bavim kreiranjem zabavnog programa”, priča Naida za ženski.ba.
Ova žena kroz svoje emisije donosi najrazličitije ljudske priče u eter i pokazuje nam neke nove dimenzije života, koje većina prosječnih bh.građana ne bi nikada vidjela da ne prebace kanal u pravo vrijeme – kada počinju Naidine emisije.
Sa našom novom SUPER ŽENOM smo razgovarali o novinarstvu kao profesiji koja je danas na niskim granama, životnim planovima, putovanjima…
Smatraš li da je novinarstvo i, generalno, medijska branša podcijenjena u našem društvu?
Pa, postavlja se pitanje koliko se, zapravo, novinarstvo promijenilo, ne samo posljednjih 20-30 godina, nego i od ranije. Sjetimo se da je Napoleon nazvao novinarstvo “petom silom”, što govori o značaju ove profesije u njenoj osnovi. Kroz historiju, nakon nemilih događaja, nezavisnost novinarstva se stavlja pod veliki upitnik, kao i ta oštrica profesije koja je otupjela. Godinama se polemiše o tome šta je uopšte ostalo od novinarstva kao sedme ili pete sile i tome koliko je novinarstvo degradirano, uplašeno, cenzurisano, samocenzurisano. Kao proizvod imamo medijske sadržaje koji su uslovljeni interesima onih koji ih finansiraju, a bez ekonomske nezavisnosti nema ni nezavisnih medija. Još jedan razlog zašto je naša profesija danas podcijenjena jeste i to što prosječan bh.novinar nije adekvatno plaćen za posao koji obavlja, a nema ni dovoljno prostora da prenese objektivnu sliku stvarnosti. Osim toga i ljudska prava su ugrožena, tako da spoj svega ovoga što sam navela stvara poprilično mračnu sliku. Ja lično, evo već nekih 12 godina koliko radim ovaj posao, doduše u oblasti entertainmenta i showbizza, trudim se, koliko god mogu, da razbijem tu mračnu sliku svojim emisijama i nekim svojim pristupom priči. 
Ljudi te gledaju na TV ekranima, u punom sjaju. Kako je izgledao tvoj put do Impulsa? Vjerujem da će odgovor na ovo pitanje biti motivacija i „vjetar u leđa“ mladim novinarkama ili čak jako mladim djevojkama koje žele biti poput tebe „kad porastu“.
Uvijek se sjetim one divne slike ledenog brijega gdje ljudi vide samo njegov sjaj. Sve ovo zaista izgleda zaista spektakularno, pogotovu na društvenim mrežama. Međutim niko ne vidi donji dio cijele te slike, silnog leda ispod vode, koji je satkan od, zaista, mnogo neuspjeha. Zato se često sjetim Forbesove izreke: “Neuspjeh je uspjeh, ako učimo iz njega.” Iza mene je svakako mnogo pogrešaka, neuspjeha… Moj put od Hayata, preko MTV-a i Federalne TV do N1, gdje sada radim bio je prilično “krivudav”. Nažalost, nemam često priliku da pričam o tim nekim lošijim stranama, jer bi iz njih ljudi mnogo više naučili , nego iz priče kako su drugi uspjeli u nečemu. Ja sam mnogo puta imala neki cilj, do koga nisam stigla, pa sam pokušala s drugom taktikom i planom. Nikada nisam dopustila da me prepreke na tom putu pokolebaju. Mislim da je za mlade ljude danas mnogo bitnije da slušaju o pogreškama, usponima i padovima, da ne bi stvorili sliku kako je sve savršeno i da sve u životu ide “k'o podmazano”. Ja uopšte ne bi bila ovdje gdje jesam da iza mene ne postoji niz pokušaja, padova, neuspjeha i da nisam imala samopuzdanje. Da nije bilo svega toga, sigurno me danas ne biste gledali u Impulsu.
Šta je tvoj „vjetar u leđa“ kad se nađeš u situaciji da ti je dosta svega i kada ti se čini da ne možeš dalje?
Prvenstveno – ljubav prema struci i poslu koji radim. Moje tri karakteristike koje su zaslužne što nikada nisam posustala u ovome čime se bavim su energičnost koju posjedujem, integritet kao osobe koji se stiče odgojem i neka “streetstyle” inteligencija koja mi pomaže da se izvučem iz nekih neuspjeha i neugodnih situacija. Osim toga, tu je i neizostavna podrška publike koja prati moj rad. Danas, u vrijeme digitalnih medija, moguće je na svakom koraku postaviti neki komentar ili lajk. Jako sam sretna zbog svih pozitivnih komentara koje čitam svakodnevno na svoj račun, a koji dolaze od ljudi širom bivše nam države. U nekim ružnim danima, kojih svakako ima, kada pomislim “što ovo meni sve treba“, pročitam neki divan komentar tipa “popravila si mi dan”, “zbog tebe sam upisala studij novinarstva”, “želim jednog dana biti kao ti“, zaboravim sve i dobijem veliku dozu pokretačke energije. Osjećam veliku odgovornost prema mlađim generacijama koje se ugledaju na mene, pa se zaista trudim biti dobar primjer.
Jako puno putuješ, ali zapravo radiš na svim tim putovanjima. Je li više zadovoljstva ili obaveza na tim putovanjima? Šta je najljepše što su ti donijela lutanja po svjetskim destinacijama?
Putovanja su u mojoj krvi od malena. Roditelji su cijeli život putovali i selili smo se mnogo puta na različite kontinente. Jako rano sam shvatila da smo zapravo kap u moru i da putovanja oplemenjuju ljude na najljepši mogući način. Volim reći da vam razvuku mozak u dimenzije u kojima on nikada više ne može biti isti. Susrećete ljude čije vas životne priče dotaknu toliko da zastanete u ovoj cijeloj jurnjavi, jer kolko god mislimo da smo siromašni, vidimo da može i gore. Svjesni smo koliko nas kapitalizam umara i izrabljuje, a ovako kad odete u različite krajeve svijeta i vidite sve te teške životne priče, stanete i pomislite “gdje sam, šta sam, možemo li usporiti…”. Mnogo sam sretna što mi novinarstvo daje beskrajne mogućnosti za putovanja, pogotovu u posljednja četiri mjeseca za koja sam s Impulsom obišla Kubu, Indoneziju, tačnije Bali, Zanzibar. Ako baš moram izdvojiti šta je najlješe što nosim sa svih tih putovanja, to su upravo te ljudske priče, kontakt s lokalnim stanovništvom. Obožavam da dijelim tu emociju s ljudima kroz priče, fotografije ili video. 
Živjela si u različitim zemljama, bila si vani na školovanju, često putuješ i privatno i poslovno, ali ti je baza ipak u BiH? Zašto si ostala ovdje?
Roditelji i ja smo se vratilii u BiH 2000. godine, a onda sam ja ponovo povukla na put, sama, na postdiplomski u Kinu, odakle sam se vratila 2010. Definitivno je najlakše otići odavde, tome svjedočimo svakodnevno. Ja sam imala priliku vidjeti kako tamo negdje biti sam i boriti se za sebe, a znam i kako je to u BiH. Možda su mi se malo drugačije posložile karte, nego većini mladih ovdje, budući da sam putujući s roditeljima dobila neku drugačiju sliku poimanja svijeta. Pored toga i po prirodi sam borbena, pa sam se uspijevala snaći gdje god sam došla. Međutim, čini mi se da je najveći izazov ostati u zemlji u kojoj si rođen. Sama sebe stalno izazivam da vidim šta još mogu uraditi ovdje. Mislim da nisam sve pružila ovoj zemlji, koliko još želim. Imam nekoliko ideja za projekte koji će donijeti dobrobit široj društvenoj zajednici. Evolucija je čovjeku dala taj neki nagon da se pomjera iz mjesta i da ispituje koliko može uraditi za društvo, pa i na uštrb vlastitih potreba i želja.
Neki ljudi kažu da je hrabrost na današnjem vremenu zasnovati porodicu i donijeti djecu na ovaj svijet. Kako ti to komentarišeš?
Slažem se da nikada nije bio veći izazov stvoriti i očuvati porodicu, nego što je to danas. Dan se skratio, vrijeme se ubrzalo, kapitalizam i novac imaju veliki utjecaj na ljude, vrijednosti su spale, pa se vrlo lako može izgubiti jedna važna stvar u životu kao što je porodica. Ja sam odrasla u porodici u kojoj su me naučili da je to svetinja i u kojoj se znalo ko je ko i šta treba da se pruži djetetu. Valjda zbog toga danas dugujem njima za sve ovo što sam postala. Jako volim djecu i želim osnovati svoju porodicu. Mislim da je velika odgovornost, i da treba prenesemo na ta divna mala bića sve što smo naučili tokom života i odgajamo sretne nove generacije. Upravo to je ono što nedostaje Bosni i Hercegovini i Balkanu nakon svega što se izdešavalo na ovim prostorima. Baš zato je naša dužnost da rađanje djece ne svedemo samo na puku reprodukciju, nego da odgajamo savjesne ljude, što je mnogo teže postići nego tek tako reći “ja imam dijete”.
Kako definišeš uspjeh i šta smatraš svojim najvećim uspjehom?
Uspjeh je subjektivna stvar, svako od nas ima neke svoje parametre. Mnogo je definicija uspjeha, ali neka moja bi bila da je uspjeh ako se ja svako jutro budim sretna. Ako pogledam i šta čini mir mojoj duši, onda shvatim da sam sretna danas, a za to nisam morala da pravim neke kompromise sama sa sobom, svojim inicijalnim vrijednostima, u društvu koje od vas neprestano traži da budete neko drugi i ono što ne želite – i to je za mene uspjeh.
Jako mi je bitno što sam sačuvala svoje ja, svoj integritet, svoj obraz i što to ljudi prepoznaju, cijene i podstiču. Drago mi je da sam to svoje svjetlo, kolko god bilo mračno, ostavila upaljeno. Uspjeh je biti svoj, samosvjestan, znati čemu težiš, kuda ideš i širiti to svjetlo dalje među ljudima.
Koliko se razlikuje tvoj život sada od onoga o čemu si maštala kao djevojčica?
Nekoliko dana prije Nove godine, pronašla sam papir na kome sam kao 21-ogodišnjakinja napisala spisak stvari koje želim uraditi prije nego što umrem. Dok sam čitala tu listu, bilo mi je jako drago što i danas skoro svih tih 10 stvari želim da ostvarim i uradim. Taj mali vremeplov mi je pokazao da nema velike razlike šta mi je bilo bitno s 21 i ovoga što mi je bitno sada, s 33. Imala sam potrebu da kažem sama sebi “E, pa dobra si, nisi mnogo zalutala!”. U tim nekim mladim godinama nisam mnogo planirala, jer sam i tada bila svjesna da nemam pojma kuda će me život odvesti, čega bi trebali biti svjesni svi mladi ljudi i da ne razmišljaju i ne planiraju previše. Ipak, jedina poenta u životu jeste promjena. Uvijek sam znala da od života želim mnogo i više, imala sam poriv da to i zgrabim, a ne i planove. Mislim da me to, u jednu ruku i spasilo, jer život uvijek bude drugačiji od onoga što smo očekivali. 
Da imaš super moć na jedan dan, šta bi uradila/promijenila u bh.društvu?
Smijenila bih sve i jednog političara koji je na poziciju došao nekim mutnim putevima ili nepotizmom, a s druge strane, potpuno bih promijenila koncept uređenja države. Ovo što nam je Dejton dao je jedan aspurdistan, frankeštajnska država u kojoj je pored ogromne hobotnice od birokratije, čak i uz reforme, apsolutno nemoguće napredovati.
Kad čuješ frazu „uspješna žena“ – na koga pomisliš?
Nikada nisam imala idole, pa ne mogu reći neko ime. Zapravo, mogla bih reći Majka Tereza ili Oprah, ali mi to zvuči jako distancirano. Meni su veći idoli uspješne žene iz mog okruženja. Recimo poznajem ženu koja ima četvoro djece, karijeru, muža s kojim se beskrajno voli i koja putuje jako često. To je jedna obična, anonimna porodica koju svakodnevno gledam s jednim iskrenim divljenjem i znam da je to ono što što danas popularno zovemo couple goals ili relationship goals. Nazovimo to kako god, ali imati jednu takvu skladnu i porodicu punu ljubavi, gdje vas niko neće sprječavati da budete aktivni, putujete, istražujete… ako to žena ima sasvim je jasno da je ona uspješna žena.
