Majka mu stara, otkud jednoj ženi toliko godina, prehodanih koraka i toliko muškaraca u rukavu da bi mogla da generalizira i kaže da su svi isti?
Do sada sam u životu nebrojeno puta čula povrijeđene i tužne djevojčice, djevojke i žene koje su govorile da su muškarci gamad, đubrad, svi su ista govna, nijedan ne zna da voli, svima je samo ‘do one ženske stvari’ i ostale zavrzlame koje bi ih svrstavale u isti koš.
Nisu svi isti.
Piše: Belma Krajišnik
Zapravo, muškarci koje sam ja do sada srela nisu ni približno sličnih karaktera, ponašanja prema sebi, okolini i ženi, nemaju ni iste navike, ne vole i ne pate isto, ne ostavljaju žene na isti način i ne teže ka istim ciljevima. Jedan je volio žene isključivo jednog imena, drugi je volio plavuše, treći je bio stariji lik koji nije znao gdje bi prije dok je patio decenijama za svojom bivšom, četvrti nije imao napretka godinama jer je ludo zaljubljen u jednu djevojku koja ne želi ništa s njim …
Da. I muškarci znaju da pate i, vjerovale ili ne – znaju da plaču. Koliko god to zvučalo kao naučna fantastika – muškarci plaču.
Sjećam se da sam jednom prijatelju bila danima rame za plakanje jer ga je ostavila djevojka koju je, doslovno, držao kao malo vode na dlanu, a ona se paralelno zabavljala s lokalnim dripcem s ‘brzim’ naočalama, jer, pobogu, njoj je bilo važno da svi bježe s ceste kad se njih dvoje prošeću niz mahalu.
Batali to, bolan. Mi žene smo zapravo nerijetko nezahvalne. Koliko god vas će mene sad staviti na lomaču, da, nezahvalne smo!
Mi žene u većinu, da ne kažem u sve, veza ulazimo ‘vukljajući’ za sobom vreću stereotipa i predrasuda. Ako smo ijednom u životu imale pored sebe šupka koji je samo gledao kako će nam se lijepo nasmijati, pa taj razvučeni, uvježbani, šmekerski osmijeh ponijeti po komšiluku svakoj koja naiđe – ne mora značiti da će svaki naredni biti takav šupak.
Nekada ne dozvoljavamo muškarcima da ih upoznamo. U startu stereotipno kao zapete puške čekamo da nam se obrati lijepim riječima i da ih rafalno napadnemo i otračamo pred drugaricama tvrdeći da samo hoće da nas povali i da drugog cilja s nama nemaju.
Oslobodimo se, bone, toga. Uživajmo u njima. Ne posmatrajmo ih kao na fabričku traku koja izbacuje potpuno iste modele, programirane da nas povrijede. Ne zavijajmo se u pretpostavke da će nas prevariti nakon „Dobar dan, ja sam taj i taj“.
Pustimo ih u naše živote, čiste, hladne, glave, spremne da nas obore s nogu. Oborimo i mi njih. Zadirkujmo ih lijepim riječima, grlimo im poglede, ne pričajmo im o bivšim, razgovarajmo s njima, shvatimo da su i oni od krvi i mesa. Da znaju da pate, da puste suzu, da se ljute, da se smiju, da vole.
Što se prije riješite predrasuda i ostavite vreću stereotipa ispred vrata vaše nove ljubavi, biće vam ljepše i prije ćete shvatiti – ne, nisu svi muškarci isti!
