Opraštanje je preduvjet našeg duhovnog rasta i napretka. Ono je preduvjet unutarnje slobode koja se zatim reflektira na ukupnost našega života. Stoga, trebamo moći sve oprostiti. Ne samo to željeti, već to učiniti svjesno i znati to učiniti.
Potrebno je svjesno oprostiti i prekinuti vezanost za bilo kakvu povredu. To ne znači da ćemo povredu zaboraviti, već znači to da ćemo moći živjeti slobodno od nje i vezanosti za nju. Nećemo joj se više vraćati gajeći u sebi toksine koji nas truju.
Nećemo ju prizivati i stavljati u kontekst sadašnjeg trenutka osjećajući ljutnju, mržnju, želju za osvetom, nemoć….
Ono što je prošlo, prošlo je i trebamo to napokon ostaviti na mjestu / u vremenu gdje i kada nas je zadesilo. Ne nosite povredu kao kamen oko vrata puštajući ju da vas tare ili guši. Jer, emotivni toksini se gomilaju, bujaju te mogu preuzeti vlast nad sadašnjim životom i postati bolest.
Mnogi ljudi ne žive u sadašnjosti jer još uvijek žive zarobljeni u prošlosti. I zato nam valja oprostiti. Da bismo mogli napokon živjeti.
Jer, opraštanje je čin ljubavi i dubokog razumijevanja nas samih, razumijevanja drugih ljudi i svih odnosa. Ne možemo voljeti ukoliko nismo spremni oprostiti.
Samo iz oprosta kao čina ljubavi stvaramo slobodu. Prema svemu i prema svima. A najviše prema sebi samima.
Izvor: atma.hr
