Kako žive žene u europskim metropolama?
– Kratak je i jasan odgovor na ovo pitanje je: „Kako im je ćejf!“
Piše: Damira Ibranović
Ne, nisam uradila nikakvo detaljno istraživanje, moja tvrdnja se zasniva na relativno površnim, opservacijskim metodama.
Lunjala sam 22 dana po Europi. Prošla 6 država i 15 gradova. Nisu to obične brojke, među njih su se smjestile potpune kulturološke krajnosti – od potpune rezervisanosti, do bliskosti nakon 3 min provedene skupa; od odijela skrojenog “po PS-u”, do raskalašenih haljina; od totalne svjesnosti, do krajnje opijenosti.
Valjda je to sreća ili nesreća velikih gradova. Naš narod bi to rekao: „Sjatilo se svašta i od svakuda“. I jeste.
Hodajući berlinskim ulicama vidjela sam i žene s dredovima, za koje je očigledno da im je Bob Marley idol, ali i tete koje su u fazonu Angele Merkel. Amsterdamom šetaju i one koje totalno high i one na čijim facama vidiš da se gnušaju od mirisa trave koji se osjeti posvuda. Mišljenje da Parizom koračaju samo žene s beretkama i u prugastim majicama, već na prvi pogled na Grad svjetlosti pada u vodu.
Žive kako im je ćejf!
Drže se za ruke s kim žele i ponosno hodaju ulicom. Druge ih ne zarezuju jer i one rade isto. Vidjeh i ženu sa svježom kesom iz shoppinga u Chanelu, u Primarku. Znači, kompleksi – 0 poena. Ispred najelitnijeg noćnog kluba u Madridu srela sam mladu djevojku, mrtvu pijanu i zadignute suknje s jedne strane. Spava, naslonjena na zid pored. Vjerovatno će i naredni vikend doći u isti klub, bez da brine hoće li je neko ogovarati.
Debele nose kratke hlače, one s malim grudima duboki dekolte, a visoke štikle. I ne brinu ni zbog viška kilograma, ni kako da skupe pare za silikone, niti što strše u masi – hodaju visoko podignute glave, s osmijehom.
Žive kako im je ćejf!
U jednom ćošku metroa ćeš vidjeti uredno počešljanu plavušu, a do nje sjedi crnkinja s pletenicama na glavi, smotanim u ogromnu punđu. I svaka predivna na svoj način. U drugom sjedi jedna koja čita knjigu, a tik pored nje se druga nervira jer je opet pala level na igrici koju igra na svom tabletu.
Ruku pod ruku, hodnikom prema metrou žure ona u odijelu skrojenom po mjeri i s aktovkom u ruci i ona u dugačkoj laganoj haljini bez leđe, bez grudnjaka i bez truna šminke na licu. U tim hodnicima gradovi pokazuju sva svoja lica… zapravo ljudi koji žive u njima!
Jedna stoji bosa, druga sjedi u ćošku i presvlači bebu, treća trči i igra se s djetetom, četvrta žuri s ogromnim fasciklama u rukama, peta galami na beskućnika jer ju je uhvatio za dupe, šesta plače nakon završenog telefonskog razgovora, sedma se ljubi s momkom kao da im je zadnje u životu, osma udara nogom u automat sa slatkišima jer joj je progutao euro i dvadeset….
Žive kako im je ćejf!
Nose šta hoće, ponašaju se kako hoće, hodaju s kim hoće, vole koga hoće – i izgledaju sretno! Ne boje se pokazati emociju! Ne boje se biti ono što jesu. Nekad izgled vara, ali ja ne vidjeh mnogo tužnih i nezadovoljnih ženskih lica, a provukoh se kroz mase različitih kultura i mentaliteta, ali koje funkcionišu prema „pravilima“ 21.vijeka.
Nisu ni muškarci u mnogo drugačijem položaju. Ja ovdje pišem o ženama jer znam koliko većinu nas bh.društvo ograničava. Ako samo jedna skine bar jedan okov nakon ovog teksta ili poželi otići da sve ovo vidi i sama, pa da onda skine taj jedan okov, niko sretniji od mene neće biti.
