Šuti, ne pričaj me nikom
Čuvaj me za one noći
Kad pomisliš da si na svijetu sam
Da nema duše
Koja dušu tvoju razumije
I sjeti me se tad.
Neka ti od pomisli na mene
Toplo u grudima bude
Možda je ova planeta
Pakao neke druge
A možda pakao i ne postoji
Osim u nama samima
Pa smo osuđeni
Svako svoj na grudima da nosi.
Jer sam tu
Jer si tu
Jer smo tako blizu
A ipak dovoljno daleko
Da kroz sjećanje se gledamo.
Šuti, ne pričaj me nikom
Jer razumjeti neće,
Previše je sličnih priča.
Neko će nas već
Zamijeniti za svoju
I slagaće nas
Da nismo ništa posebno
Da smo ispričani već,
A kako ispričati ono
Što se samo naslutiti da,
Što prekriva tišina,
Što ostaje između redova?
Zato šuti, ne pričaj me nikom
Čuvaj me za neke gore dane
Jer bolji sigurno doći neće
Trebaću ti, trebaćeš mi
Kad se cijeli ovaj svijet
U paramparčad raspadne
Kad se i posljednja zvijezda ugasi
I naši mrakovi
Uplašeni
U mrak pobjegnu
Da na nebu tvom
Umjesto sunca svijetlim
Da mojoj noći
Mjesec budeš.
Autorica: Tanja Spasojević Simeunović
