Pričam ti priču.
Sreten Simić je vozio beogradske tramvaje 27 godina. Svačega se u svom radnom vijeku nagledao. Ali nikad nije bio sretan.
Njegova „dvojka, obnevidjela od neprestanog kruženja” kao da se poigrala sa njim. Od neprestanog kruženja dovela ga je do kruženja koje prestaje.
U petak uveče, kada su ga kolege ispratile iz posljednje smjene, krenuo je pješice do svog stana.
Ne zna kako je stigao na onaj proplanak. Ali kada je osjetio treperenje u grudima, shvatio je da je stigao. Nisu mu više trebali putokazi i kompasi. Sjetio se.
“Ne trebaju ti neke velike škole da bi razumio rijeku“, rekla mu je Sofija kad su raskinuli.
“Zaboli me za tvoju rijeku”, rekao joj je i sišao sa brda.
Otad je živio u podnožju. Oženio se prosječnom ženom koju je volio prosječnom ljubavlju. Radio je prosječan posao i primao prosječnu platu.
Sa rijekom i Sofijom nikad više nije razgovarao.
Ipak, odlazak u penziju proslavio je na tom brdu. Sa paklom cigareta i rijekom.
Htio je još jednom u životu da bude iznad.
Marija Simić (rođena Jocić) je spremala špagete za večeru svakog drugog petka u mjesecu. Sa mljevenim mesom i kečapom. I tako 27 godina.
Bila je to prosječna večera za prosječan bračni par. Ali je Marija znala da i prosječna večera može da zadovolji njihove prosječne apetite.
Negdje između dinstanja luka i dodavanja sosa u meso, sjetila bi se rodnog sela i Janka.
“Nije do tebe, do mene je. Moram u Beograd da potražim svoju sreću“, rekla mu je.
Željela je bolji život. Željela je da bude iznad.
Jedino iznad što je dobila bilo je potkrovlje u kom svakog drugog petka u mjesecu sprema špagete za večeru.
* * *
– Dobro, kontam da je Marija ušla u Sretenov tramvaj. I gdje je tu sretan kraj?
– Nema ga.
– Kakva je to priča bez sreće?
– Poučna.
– I nije ti neka priča. Više volim sretne priče.
– Onda pazi u koji tramvaj ćeš da uđeš.
– I to je sva filozofija?
– Pa, da. Ne trebaju ti velike škole da bi razumio rijeku.
