„Tolerancija je zabluda 21. vijeka“.
Nepoznati autor.
Ovo sam negdje čula, pročitala. Kontala kasnije o tome, jer mi se htjelo u raznim životnim situacijama. Od banalnih, do nekih egzistencijalnih. Mada, često i egzistencijalna pitanja znaju biti totalno banalizovana, zar ne?
Gdje je granica, ispod koje se nalazi ono što zapravo jesmo, a iznad koje ono što želimo (ili što je od nas željeno), da budemo?!
Urođeni strah od gladi, čovjeka često tjera na trpljenje posla koji ga ne ispunjava, koji ga uništava, i koji prijeti da će ga ubiti prije nego potencijalna glad koje se boji. Do koje, na kraju krajeva, ne mora ni doći. Koja nije ni realna glad, već izlazak iz zone komfora.
A zona kofora je čista psihička varka, u stvarnosti tako nešto ne postoji.
Strah od samoće, ostavlja ga u toksičnim odnosima – prijateljskim, partnerskim, bračnim…Navodi ga na trpljenje nečega što ne želi, sa ubjeđenjem da za to postoji razlog. Samoća i usamljenost nisu isto. Kad čovjek shvati da je suštinski sam, u kakvom god odnosu bio, ili ne, onda je nepobjediv. S druge strane, kada je usamljen, onda je ranjiv, i konstantno u potrazi za lijekom za tu usamljenost. Često i u trpljenju, toleranciji. Osjećaju zahvalnosti na nečemu što se ne dobija, i odbijanju nečega što želi.
Strah od prolaznosti, starenja, smrti, često tjera i na trpljenje bola. Sređivanja sebe „preko noći“, metodama koje znaju dovesti nekad i do toga od čega i postoji strah. Strah, koji se konstantno potkrijepljuje industrijom, koja na njemu i opstaje.
Iz strahova nastaju trpljenja. Iz trpljenja nastaju nezadovoljstva, bolesti.
Granica mora da se podvuče. Čovjek ne smije da tek tako da iz onoga što jeste, prelazi u ono što želi da bude. Ili što se od njega konstantno očekuje. Od toga se čovječanstvo razboljeva.
Preuzeto sa: lolamagazin.com
