Iako sam velika pobornica borbe za ljudska prava, a za prava žena posebno, namjerno nisam htjela pisati ništa 8. marta. Nisam željela da članak bude „namjenski“ pisan za Dan žena, ne zato što ne bih imala ili znala šta napisati, već zato što smatram da se o pravima žena i njihovoj dugogodišnjoj borbi za ravnopravnost mora pisati i govoriti svih ostalih 364 dana u godini.
Mislila sam, ali nisam ostala dosljedna. Više je razloga koji su me potakli da ipak pišem.
Prvo mi je grč u želucu, a istovremeno poštovanje i divljenje prema masi anonimnih heroina, izazvao film „Primalja-između života i smrti“. Odmah sam osjetila i ljutnju što se ovakvi filmovi ne prikazuju u udarnim večernjim terminima (ovaj je prikazan u dnevnom terminu), umjesto da nas zasipaju nasiljem, jednim te istim, više puta repriziranim serijama, jeftinom zabavom.
Film je zasnovan na stvarnim događajima i priča priču o ženi-primalji, koja se, obavljajući svoj poziv bori za dostojanstvo i zdravlje žena. Istovremeno, bori se i sa svijetom u kojem važe muška pravila i crkvena dogma. Radnja se odvija u malom selu u Tirolu, početkom 19. stoljeća. Grč u želucu je zbog činjenice da ne uspijeva da se izbori sa muškim šovinizmom, zbog kojeg, i pored postignutih rezultata, završava u zatvoru i sa trajno oduzetom dozvolom za obavljanje poziva. A divljenje – divljenje je zbog upornosti i neustrašivosti, zbog suprostavljanja predrasudama i reakcionarnim stavovima, zbog poštenja i dosljednosti, zbog ljubavi prema svom pozivu.
Drugi razlog, zbog kojeg sam se ipak dohvatila tastature, su neke objave i razmišljanja na društvenim mrežama, koja odražavaju različite stavove o Danu žena. Bez namjere da bilo koga pobijam, jer svima i svakome ostavljam slobodu mišljenja i izražavanja, ipak ne mogu a da ne iznesem i svoj stav. Dva su dijametralna pravca razmišljanja – od toga da su prava ženama donijela samo više posla i stalnu potrebu za dokazivanjem (odatle ljutnja na Dan žena i one koji su ga izmislili), pa do totalnog bojkota ovog praznika, jer se pretvorio u predstavu i farsu.
Moja razmišljanja su negdje između. Dan žena je praznik koji je rezultat dugogodišnje borbe žena za bolje radne uslove, za pravo glasa i jednako uživanje svih ljudskih prava koja su nam data rođenjem, a vijekovima su pripadala samo muškarcima. Sa ostvarivanjem određenih prava žene su se mogle iskazati i ogledati u različitim oblastima života i rada, otvorile su im se nove mogućnosti i polja djelovanja. Naravno da prava nose sa sobom i obaveze, ali na ženama je kako će se organizovati i kako će se za svoja prava izboriti u svom mikro-svijetu. Ako želimo biti ravnopravne, moramo to biti prvo unutar svoje porodice – ako to nismo, kako ćemo se boriti za globalnu ravnopravnost?
Ne mislim da žena prvo treba da „namiri“ sve obaveze u kući, pa tek onda da se bavi nekom nadgradnjom (politikom, humanitarnim radom, radom u zajednici, ili, jednostavno, nekim vlastitim hobijem). Porodicu ne čini samo žena. Šta je sa drugom stranom? Ako nemamo podršku partnera, znači li to da nismo znale izabrati, ili da se nismo znale izboriti za svoj položaj? S druge strane, tačno je da je ovaj praznik na našim prostorima izgubio prvobitni smisao -borba za punu ravnopravnost žena.
Ali ko je za to kriv? Mi same!!!!
Tačno je da nismo ostvarile stvarnu ravnopravnost, u odnosu na onu proklamovanu i propisanu. Ponovo postavljam pitanje – ko je za to kriv? Opet mi žene!!!! Krive smo što se nismo ujedinile, krive smo što nismo skrenule pažnju na sebe i iskazale svoj stav, progovorile o problemima, o muškoj opstrukciji u govoto svim oblastima života (politički život, zakovodavna i izvršna vlast, upravljanje i rukovođenje, ostvarivanje radnih prava…..), o sve glasnijim reakcionarnim stavovima koji se tiču položaja žena, o odsustvu ženske solidarnosti i o mnogo čemu još što nas muči. Krive smo, jer iz prikrajka gledamo kako se naše poznanice, prijateljice, sugrađanke same, bez ikakve podrške ženskih udruženja, raznih komisija za zaštitu ljudskih prava i ravnopravnost spolova, i mnogih drugih organizacija i institucija, teško i mukotrpno bore protiv nepravde i nezakonitosti. I ja sam se za svoja prava borila SAMA. Samo je jedna žena, članica relevantnog organa vlasti (ona će se prepoznati), glasno i sa govornice govorila o nepravdi koja mi je učinjena. Čak i na društvenim mrežama je bila samo nekolicina onih koje su bile dovoljno hrabre da mi pruže podršku. I Zineta Altumbabić, naša sugrađanka o čijoj sudbini je putem medija, saznala BH javnost, se bori SAMA. Poslije medijske euforije, sve se utišalo i opet ĆUTANJE. Zašto se žene ne bore za žene? Time se bore za sebe same, jer dans smo to Zineta i ja, a sutra može biti neka druga, i koliko ih je, uostalom, već bilo?
Ne smatram da mi, žene, treba da se dokazujemo da smo fizički jednake sa muškarcima, da popravljamo automobile, nosimo vreće, ili zavrćemo sijalice – a, opet, ako neke i to žele da rade jer ŽELE, a ne moraju, to je njihov izbor. Prava ne znače odsustvo ženstvenosti, samosvjesna žena i dalje treba da bude dama, žene ne treba da se ponašaju kao muškarci.
Mi smo ŽENE i treba to da ostanemo.
Zato, nije nama kriv 8. mart, njega nije niko izmislio, za njega su se izborile žene mnogo godina prije i zbog toga ne mogu da ga bojkotujem, jer bih time potpuno potcijenila njihovu borbu, borbu one babice sa početka teksta i borbu armije žena koje su neustrašivo, na ulicama, po cijenu svojih života, tražile, i izborile se, za svoja prava. Rado ću primiti i cvijet od muža i radnog kolege, možda ću se tog dana i zabaviti, opet u čast svih onih žena koje su nam to omogućile, ali to ni u kom slučaju neće otupiti oštricu mog razmišljanja i borbe za STVARNU ravnopravnost žena.
Autorica: Mirjana Marinković – Lepić
