Za vrijeme Jugoslavije, od kraja Drugog svjetskog rata 1945. do početka rata u Bosni i Hercegovini 1992. godine, pozicija i uloga žena u javnom životu u Bosni i Hercegovini bitno se promijenila. Žene su 1945. godine, odmah po završetku rata, dobile pravo glasa; nepismenost se sa 80% u 50-im godinama smanjila na 16% 1991. godine; žene su aktivno učestvovale u ekonomskom razvoju zemlje i činile preko 40% svih zaposlenih. Procenat žena u republičkim vladama, kao i federalnoj vladi porastao je na oko 30%.
Na čelu Jugoslavije je između 1982. i 1986. godine bila premijerka Milka Planinc. Ona je bila čelnica Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske od 1971. godine, pa do svog imenovanja na poziciju predsjednice Saveznog izvršnog vijeća. Zalagala se za cjelovitu Jugoslaviju i 1986. odlazi sa pozicije zbog sukoba sa federalnom i republičkim vladama (Đokić, 2010). Milka Planinc je dokaz da su žene imale bitnu ulogu na političkoj sceni Jugoslavije, no činjenica da je ona rijetki primjer žene na visokoj poziciji dokaz je da su njihove uloge često bile sporedne.
Besima Borić, bivša ministrica za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice u Kantonu Sarajevo, članica Parlamenta Federacije BiH tokom dva mandata (1998. i 2010. godine), poslanica u Skupštini Kantona Sarajevo 2002. i 2006. godine, trenutna članica Glavnog Odbora SDP-a, i jedna od ključnih žena na bh. političkoj sceni, prisjeća se svoga učešća u politici prije rata: (…) uvijek su komunisti vodili računa da među tih pet ili šest ljudi mora biti makar jedna žena. Znale su biti i dvije. Ali uglavnom jedna. Znači, to se ipak zadovoljavalo. Jedna žena, među pet ili šest muškaraca ne simbolizira ravnopravnost, ali činjenica da je morala uvijek biti barem jedna ukazuje na određeni nivo svijesti da žene mogu i trebaju doprinijeti političkom životu svojih zajednica.
Nada Golubović, predsjednica Upravnog odbora Fondacije Udružene Žene iz Banjaluke navodi: U vrijeme prije rata, a ja sam zaista kompetentna o tome da govorim, mi uopće nismo razmišljali o svojim pravima. Ta prava su bila priznata Ustavom, i većina žena je bila zaposlena, kao i većina muškaraca, tj. većina građana BiH je bila zaposlena.
Nada Tešanović, predsjedavajuća Vijeća naroda RS-a i potpredsjednica SNSD-a, smatra da je prije postojao veći pluralitet glasova i perspektiva: U onom periodu, a to je i period radničkog samoupravljanja, imali ste mogućnost da na tim sastancima unutar kolektiva čujete mišljenje i čistačice i direktora i slično. Danas vlada par ljudi koji u suštini na svim stranama kreiraju život ostalima, i to je ono što je jako loše.
Na izborima 1990. godine pobjedu odnose etnonacionalističke partije i broj žena u vlasti znatno opada. U Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine (PSBiH) nakon izbora 1990. godine bilo je sedam žena, od 240 zastupničkih mjesta, žene su procentualno činile 2,92% parlamentarnih poslanika i poslanica.
Kada je rat počeo, žene su bile skoro potpuno nevidljive na političkoj sceni Bosne i Hercegovine. Ta nevidljivost djelimično može biti objašnjena i činjenicom da u ratu militaristička muškost postaje posebno vidljiva i dominantna, dok se ženskost povezuje sa domom i majčinstvom – privatnom i manje vidljivom domenom. Uloga žena u ratu tradicionalno nije politička: žene se vide kao supruge, majke i kćerke, čuvarice ognjišta i porodice. Žene predstavljene u ovoj knjizi pokazuju koliko je takva vrsta rodne podjele socijalno konstruisana i neosnovana.
(Odlomak iz knjige “Žene i politički život u postdejtonskoj BiH“ grupe autorica: Arijana Aganović, Edita Miftari, Marina Veličković)
