Žene su ustale i krenule na put ravnopravnosti. “Ženska prava su ljudska prava” glavni je moto najavljenog Marša koji će danas biti održan u Washingtonu, ali i širom svijeta. U 126 gradova širom svijeta održaće se sestrinski Marševi. U Velikoj Britaniji, Kanadi, Australiji, Irskoj, Švedskoj, Italiji, Francuskoj, Sloveniji, Srbiji, ali i mnogim drugim zemljama.
Ženski Marš koji je počeo kao spontano okupljanje putem društvenih mreža, prerastao je u veliki najavljeni dolazak više od 200.000 ljudi. Vjeruje se da će brojka i porasti, a odabrani dan marša nije slučajno danas. Riječ je o danu nakon inauguracije novoizabranog predsjednika Amerike, Donalda Trampa, za koje pripadnice Marša vjeruju da nije svjestan toga da su ženska prava ljudska i da ih nema pravo osporavati.
Kada je penzionerka sa Havaja, Teresa Shook postavila pitanje na Facebooku šta bi bilo kada bi se na dan inauguracije održao ženski marš, nije ni slutila da će pokrenuti hiljade žena da podrže ideju. Mnoge skupine su se pridružile Maršu solidarnosti i postale zvanični partneri pokreta, koji predstavlja otpor žena nametnutom sistemu. Ono o čemu žele govoriti javno jesu pitanja o pravu glasa, slobodi medija, pravu na zdravstvenu zaštitu, zakonskom pobačaju, kao i svim oblicima ravnopravnosti. Osim toga, insistiraju na povećanju minimalne plate, a nadaju se i odazivu muškaraca, jer ovo nije samo njihova borba, ovo je zajednički pokušaj popravljanja duge prakse, koja je postala gotovo tradicionalna.
Mnoge slavne ličnosti su podržale Marš i odlučile svojim prisustvom povećati vidljivost grupe. Među njima su pjevačice Katy Perry, Cher i glumica Scarlett Johansson. Ipak, pojavila se i druga strana priče, glas žena koje ne žele izaći na Marš i koje vjeruju da on ništa novo neće ni donijeti.
Jedna od njih je Barbara Sostaita, koja je na društvenim mrežama objavila tekst na temu “Zašto ću preskočiti izlazak na najavljeni Marš”. Vjeruje kako iza čitave priče stoje i dalje rasne podjele, jer javno postavlja pitanje: “Hoćete li tražiti oproštaj za zločine počinjene nad crncima? Hoćete li priznati i svoje greške, reći da ste i same rasistkinje, koje sutra izlaze samo da bi osjetile određenu vrstu satisfakcije?”
Bez pravnog dokumenta, nema ni rješenja problema, mišljenja je Barbara, jer ako su već sutra najavile izlazak na ulice, žene bi trebale onda znati i ovo:
- Stati ispred nje i njene porodice da je zaštite, ako Tramp odluči da ih deportuje iz Amerike.
- Tražiti potpis i pečat na dato obećanje da će se Muslimani, crnci, izbjeglice, pripadnici lgbtiq grupe tretirati jednako kao i bijelci. Da neće postojati izuzetak.
- Shvatiti da su mnoge od njih na ulicama ipak glasale za Trampa.
- Shvatiti da rasizam ima korijene duboko u prošlosti i da jedan marš to neće riješiti.
- Shvatiti da njihova borba traje svakoga dana. Ne samo sutra, jer su žene diskriminisane još uvijek.
Kao i uvijek lako je okupiti masu, ali pitanje je šta ta masa želi postići, a šta će realno ostvariti? Ono što masa ne garantuje jeste sigurnost za pojedinke koje će se i dalje brinuti za svoju egzistenciju. A sve dok to ne uspiju, Barbara neće ustati, jer ne može da se ne zapita: “Kome će sutrašnji Marš donijeti nešto dobro, napraviti iskorak?” A upravo zbog toga neće ni izaći na njega.
