Da li ste nekada razmišljali o tome šta je ono što vas prvo privuče kod neke osobe? Šta je ono što nam se svidi ili ne svidi? Mnogi vjeruju tom prvom utisku. Ja sam jedna od tih ljudi. Meni osoba ili „legne“ ili ne. Hm, puno puta sam razmišljala o tome da li možda to treba da promjenim. Postoje ljudi koji jednostavno ne mogu biti ono što jesu pri prvom susretu… Zašto da tim ljudima ne dam šansu da mi se svide…
Ali onda razmislim, pa zašto bih…?! Ja sam prilično otvorena osoba, meni se neko ili sviđa ili ne. Vrlo rijetko mjenjam mišljenje tj. „stranu“ mišljenja. A kad je promjenim onda definitivno znam da je taj neko apsolutno zaslužio promjenu mog mišljenja (bilo da je od sviđanja otišao u nesviđanje ili obrnuto).
Svako od nas ima neku svoju auru. Neki krug, kao šlauf, gumu za plivanje oko sebe i taj šlauf zrači. Šalje signale drugima.
Ali šta to osim šlaufa privlači druge ljude da baš nas izaberu kao svoje prijatelje, drugove, partnere, omiljene kolege, divne komšije…?
Kad sretnem osobu prvo me privuče njen pogled. Toplina koju neko može da nam pošalje očima je nešto najtoplije što možemo osjetiti. Mislim da me ta toplina ogrije poput Sunca u najdivnijim proljećnim danima. Prija.
A zamislite kad bismo toj divnoj toplini dodali jedan široki osmjeh – da, definitivno pojačava dejstvo. Priznajte, sad se i vi smijete!
Ah, to čudo osmjeha. U današnje vrijeme ljudi se malo smiju. Jeste teško živjeti, ali samo ako se prepustite da vas nešto/neko vodi. Ako radimo na sebi, ako znamo i prihvatimo saznanje da mi pravimo svaki naš dan, onda shvatamo koliko je život ne samo lak već i predivan. A jedan od mnogo moćnih alata za pravljenje života je osmjeh. Ja volim da gledam život kroz kuhanje.
Zamislimo da je život jedan kolač. Svako od nas isti kolač pravi na različite načine, zar ne? Koliko puta ste uzeli recept od prijateljice, mame, komšinice, tetke a onda nakon prvog pravljenja ili već odmah pri prvom, dodali nešto naše, stavili manje šećera nego što bi to baka uradila. Međutim, uvijek imamo onaj jedan sastojak bez kojeg ne možemo. Eh, za kolač života taj obavezni sastojak bi bio OSMIJEH.
Jutros dok sam išla na posao, stavila sam slušalice i pustila meditaciju za dobar početak dana. Meditacija je počela rečenicama:
„Prvo se nasmiješite, kako god da se sada osjećate nasmejte se. Dokazano je da čak iako glumite osmjeh, poboljšaćete Vaše raspoloženje. Nastavite se smijati cijeli dan“.
Ja sam inače osoba koja se puno smije. Ali usljed svakodnevnog brzog života čak i ja nerado priznajem da ponekad zaboravim da se smijem. Zbog ovako jake rečenice riješila sam da testiram sebe svakog dana, da ujutru kad ustanem, pored zahvalnosti razvučem i jedan osmjeh (jedan za početak).
Kod nas ima jedna reklama, ja nemam pojma za šta je ta reklama: Lik ulazi u prijevoz i gleda u telefon. Autobus počinje da se puni a on gledajući i dalje u telefon počinje da se smije. U nekom trenutkom počinju ljudi po autobusu da se smiju. Ja, koja gledam reklamu na TV-u, počinjem da se smijem. Smijanje je dakle jedna zarazna bolest. Pa hajde da se svi međusobno zarazimo tom bolešću, tim obaveznim začinom života.
Izvor: sretnazena.com
