Kad smo se skontali koliko ljudi smo mislili pozvati, došlo je vrijeme da nađemo mjesto za to, a to postade pitanje od ključne važnosti!
„Baš nam je drago da vas interesuje naš restoran, ali… znate“, čovjek napravi značajnu stanku, a onda nastavi: „Mi radije razgovaramo direktno sa mladencima. Vi ste roditelji od…?“ Uz pitanje dođe i značajno podignuta obrva.
„Paaa“, poče moj vjerenik: „Mi smo, fakat, roditelji, al’ … ne pitamo ni za jedno od naše djece.“
Pogledasmo jedno u drugo, a zatim u ovog finog, naizgled profesionalnog čovjeka ispred nas, koji nas ponudi kafom tik prije nego izreče s kim bi radije pregovarao. Stadosmo na tren, a zatim rekoh: „MI smo mladenci.“
E, u tom sam momentu shvatila zbog čega ljudi nose one moderne kamere na glavi kad negdje idu; to je zato da mogu uhvatiti na videu ono što se postavlja online pod kategorijom „smiješno“. Izraz na licu ovog lika, iznenađenje i, istovremeno, sram što misli da nas je uvrijedio, su bili neprocjenjivi.
Gdje god smo otišli, desila se ista stvar, a potrošismo momačkog vremena, što poslije podne, što uveče i vikendom, tražeći savršeno mjesto za naše vjenčanje.
Za razliku od onog traženja datuma, ovo je dosta više ličilo na ono što inače radim na poslu. Kad organizujem neku konferenciju, tražim prevodilačke usluge, dobar Internet i opremu za prezentacije; to su prioriteti koji određuju mjesto održavanja. Što se novca tiče, to uvijek, nekako, dođe kao zadnja stvar koju gledam, jer će to biti ono što će odrediti pobjednika među onima koji ispunjavaju prioritetne parametre.
Dakle, skoro isto. O novcu smo zadnjem pričali, a prioriteti su bili „pomalo“ drugačiji; svjetlost je zamijenila prevođenje, mogućnosti za uređenje prostora su došle umjesto Interneta, a sam osjećaj prostora je uskočio na mjesto opreme za prezentaciju.
Da skratim, postavljali smo svakakva pitanja i dobili najrazličitije moguće odgovore.
Naučila sam da su „bijeli stoljnjaci čak i ljepši kada izgube malo boje, nakon 20-tak godina korištenja bez zamjene“.
Isto tako, naučila sam da, bez obzira što i sama vidim da 15 stolova ne može (al’ ni pod razno, ni u ludilu, ni pomoću filmskih trikova) stati u krug u prostoriju, zagrijani vlasnik restorana će čak posegnuti za fizičkim premještanjem stolova da bi dokazao svoju tvrdnju da može, pa umjesto toga dokaže suprotno.
Vidjeli smo i to da će restoran rado ugostiti vašu svadbu, al’ ako imate manje od 200 gostiju, oni će pustiti unutra i druge goste, no neće oni za vaše stolove.
Ima i mjesto sa pet svadbenih salona pod jednim krovom, a zbog loše izolacije dobijete fantastičnu mješavinu zvukova.
Elem, pobjednik „propale“ kategorije je mjesto na kojem nam rekoše da ne možemo ništa raditi dan prije, ali da „slobodno možemo doći rano ujutro na dan svadbe i urediti prostor kako god hoćemo“. Jedino su zaboravili dodati: „A nakon toga, jedno 15 minuta prije vjenčanja, trk kući na tuširanje i oblačenje, pa se onesvijesti na po’ svadbe od umora!“.
Morali smo dobro promisliti, ali nam nije dugo trebalo da odlučimo s kim ćemo dalje razgovarati. Dogovorili smo novi sastanak sa nekoliko mjesta i krenuli u drugu turu pregovora.
„Dobro, a kad je datum?“, pitaju nas. „Razmišljali smo o maju, ova dva datuma“, rekosmo.
„Aaaaaaaaaaa-ha“, reče i napravi pauzu gledajući u svoj kalendar: „Već smo rezervisani za ova dva datuma, ali imamo super termin sredinom juna“.
Ali, sredina juna je Ramazan, to ne može! Idemo dalje, a tamo skoro ista priča. Datumi koji se nama sviđaju su rezervisani, pa pitamo za neke druge. Prvi, drugi, treći, pet mogućih datuma prije Ramazana i (sad se ja tu, već, malo počinjem radovati), pokušavam za onaj moj željeni julski datum… Jok!
„A što nećete srijedu? Jeste li razmišljali o septembru? Ako baš hoćete taj datum, pomjerite sve za iduću godinu; imat’ ćete više vremena da sve pripremite.“
Srećom, dva mjesta koja su nam se dopala su imala jedan od datuma u maju, pa mi odosmo kući, sjedosmo, a ja se opet ubacih u radno stanje „datum“.
Sve sam opet računala, opet surfala Internetom tražeći značenje, provjerila sve praznika i druge značajne datume i, nakon tri dana, svečano izjavih: „OK, ako hoćemo u maju, onda je to samo ovo!“
Dakle, roditelji, koji ne žene ni jedno od svoje djece, nego su ti koji jesu mladenci, napokon dobiše datum kojeg je odredio prostor, a ne moji parametri. Ah, da bar znadoh koliko će mi mjesto dirigovati odlukama!
Autor: Zrela Mladenka
