kolumna 10
Osmomartovska priča: Ženama u svakom danu ( HVALA)!
Još jednom jutro tjera noć u zaborav. Dok umorna ruka pokušava da utiša veker koji stenje. Na plafonu, po zidovima prepoznaješ iste, stare pukotine i mrlje od vlage koje već tridesetak godina prve pozdraviš za dobro jutro. Kupatilo je hladno, bojler pokvaren, ...
Read more →
Zidovi se mijenjaju: Dom je tamo gdje god su ti duša i uspomene
Začeta sam u jednom stanu, rodila se u drugom. Djetinjstvo sam provela u trećem. U četvrtom sam dočekala da uđem u pubertet. Peto mjesto gdje sam živjela nije bio stan, bila je kuća. Šesta selidba je bila opet u stan broj četiri. Odatle sam krenula u srednju š...
Read more →
S njim sam htjela na kraj svijeta, a onda je on otišao. Bez mene.
Da li vam se ikada desila ljubav na prvi pogled?
Meni nije. Ja sam se vječito zaljubljivala na drugi pogled. Eventualno treći. Mislila sam da ću ostati baksuz koji nikada nije osjetio čar one struje nakon što nekoga vidimo po prvi putu svom životu.
Osjeć...
Read more →
Ko s djecom liježe, ne ustaje (uvijek) upišan
Znam je ja čitav život i ta ti je uvijek jurila „matore“. S 15 se zaljubila u frajera koji je bio pri kraju fakulteta. Ona djevojčica, on odrasla osoba. Da joj je bilo 25, tih 7 godina ne bi značilo ništa, ali tada je značilo svjetlosnu godinu razdaljine. I ta...
Read more →
Dok vrtim film u glavi, ponovo sam nostalgična: Ovo nije priča za plakanje!
Vrtim sad film u glavi i postajem ponovo nostalgična.
Oni koji me poznaju, uvijek su spremni na moje tekstove za plakanje, kada me uhvate ti momenti. Ovo, nije takav tekst.
Ovo je priča o ponosu. I najčistijoj ljubavi.
Složićete se, samo polako. Moja ...
Read more →
Dijete u meni
Zašto pišem?
Neću da kažem da pišem da te zaboravim. Baš neću. Neću da ispadne da moje pisanje ima veze samo sa tobom, jer sam, na kraju krajeva, ja ta koja piše.
Neću da kažem da pišem jer više nisi tu. Ništa slično. Reći ću da si tu, jer pišem. Ispisuj...
Read more →
Ingrid Divković: Vi ih zovete samohrane majke. Ja ih zovem tihi borci.
Ljubav se ne hrani sama sobom.
I ne postoji zato da bi se o njoj govorilo u brojevima ili vremenima. Ja poznajem kondicional i futur. Točnije sva vremena. Al’ koristim samo jedno. Prezent. Ovo SADA. VOLIM.
Poznajem i njih. Žene. Tihe borce. Mogle su sve...
Read more →
Zašto sam ostala u BiH uprkos tome što mogu otići?
Da, država nam je propast.
Da, vladaju korumpirani, nekompetentni ljudi.
Ali postoje i oni koji su svojim trudom i radom obezbijedili sebi i svojim porodicama krov nad glavom i pristojan život. Ovdje u Bosni i Hercegovini, rasparčanoj na sve moguće tvore...
Read more →
Ženi koja ti rodi dijete moraš podići spomenik
Daleko od kojekavih skupih sumita, još skupljih limuzina, praznih razgovora, amaterskih ceremonija i trošenja poreznog novca, sjedim na plaži. Nektarina, 25 kuna kila (dio ide za spomenute ceremonije i limuzine), cijedi se niz bradu i lagano zalijeva prve sije...
Read more →
…pa odrasteš i shvatiš da je komšija stvarno bliži od familije!
Ne kažu džaba da je komšiluk važniji od familije. Takve uspomene nosim iz ranog, ratnog djetinjstva i evo ponavljam gradivo u zadnjih godinu dana i malo jače.
Svi se mi u našoj zgradi, na broju 10 u Proviniciji, uljudno pozdravljamo, nasmijemo se jedni dru...
Read more →