Vrtim sad film u glavi i postajem ponovo nostalgična.
Oni koji me poznaju, uvijek su spremni na moje tekstove za plakanje, kada me uhvate ti momenti. Ovo, nije takav tekst.
Ovo je priča o ponosu. I najčistijoj ljubavi.
Složićete se, samo polako. Moja porodica je uvijek bila složna zajednica. To me cijeli život neizmjerno radovalo. Svađali smo se zbog ocjena, prljavog kimona kojeg perem noć pred takmičenje, razbacane sobe, neobrisane prašine i odjeće koja ne može “i u lužinu i u družinu”. Uvijek smo disali zajedno, slavili, plakali, smijali se, bili sretni, tužni. Zajedno. Valjda to tako biva. Kada nastanete od dvoje ljudi kakvi su moji tata i mama, sve vam u životu mora biti potaman. Amila i ja rođene smo na isti dan. Pet godina razlike. Vodolije. Dva totalno različita svijeta. Ona je uvijek bila mirno, dijete za primjer, dok sam ja bila šejtan koji je bio kritikovan i za nekog keca, neopravdani čas, svađala sam se, pravila belaje i plakala u školi “jer mi je bilo žao da blatim sjaj koji je u toj školi ostavila moja sestra”.
Njeni radovi kačeni su po hodnicima, zbornicama i bila je hvaljena na sve strane. Bila sam i ja hvaljena, tu i tamo, ali je sva priča o meni završavala sa : Ona je mudra, snaći će se ona u životu. Kad je došlo vrijeme fakulteta, tata i mama nisu plakali što i drugo dijete ode 200 kilometara od kuće. Nisu, a da sam ja to zapazila. Sigurno je Zahida tajno pustila suzu, a tata zbrisao u vikendicu i popio koju uz Safeta Isovića. Ja sam krenula u novu životnu fazu misleći da sam pokupila svu pamet svijeta. Umislila sam da ja mogu sve sama, prati, peglati, usisavati, prati prozore, zavjese, tepihe, preseliti se iz jednog u drugi stan, opet ponoviti sva ta pranja…
Prvu godinu bila sam nesposobna da stanem ispred šporeta. Ne zato što me moja Zahida na to nije pripremila, nego jer sam bila totalni duduk.
Uobrazila sam se. Tati i mami sam se sve rjeđe javljala, razgovori su trajali kratko jer sam žurila izaći van, dolazila sam kući kasno i fakultet mi je djelovao kao šala. Naravno, svako veče kada bih izašla, mama je to znala i bez da joj to kažem. A i nisam govorila. Jer sam u podsvijesti znala da se nikada neće složiti s tolikim provodima. A znali su. Svaki izlazak su znali.
Džaba, ja se nisam mogla pomiriti s tim.
Rekoh već, bila sam najpametnija i vjerovala sam da oni nisu svjesni svega što činim daleko od njih. Tata je u međuvremenu htio da me vrati kući.. Toliko o mom vještom skrivanju izlazaka i šejtanluka. Znali su, sve.
Mislila sam da sam preko noći postala nezavisna, slobodna, iako nikad nisam imala zabranu ni izlazaka ni ničega.
Prosto, tako se osjeća svaki student koji od majčine haljine ode u “tuđinu”.
I tako su dani prolazili, a ja sam njih nesvjesno vrijeđala. Vrijeđali su ih moji postupci. Moje ponašanje. Moje nejavljanje. Moji derneci. Vrijeđala ih moja obnova, ali je mama i tada rekla: O njenu glavu, kćeri, nek’ si ti nama živa i zdrava.
Prvi put sam svoje greške shvatila kad sam se prvi put u drugom gradu razboljela.
Danima sam bila svezana za krevet. Korak naprijed, dvaput dupe o pod. Temperatura. Groznica. Povraćanje. I tako u krug.
Tih dana, nisam razmišljala o tome: Da mi je da me popusti. Jedino sam mislila o tome da bih jedino željela da me njena ruka pomiluje i da mi sve prođe, a da tata s vrata uđe i kaže: Drage moje okice.
Mislila sam o tome i kajala se. Boljelo me sve. Duša. Srce. Boljele su me izgovorene riječi. Prekinuti pozivi. Filmovi su krenuli nasumično da šibaju kroz glavu. I nisam mogla prestati da se kajem. Ni tad, pa ni sve do sad.
Pomišljala sam o vikendima koje sam radije ostajala ovdje. Pomišljala sam o prećutanim izletima. O nesretnim ljubavima. O bolnim vezama. Pomišljala sam o preplakanim noćima. O nostalgiji. O njima. O ranama. O psovkama. O ispitima na koje nisam izašla. O obnovi. O ulaganjima. Trošenju.
I kada sam mislila da sam najpametnija, shvatila sam da sam ništa. Da sam sitni prah na ovozemaljskom životu.
Shvatila sam da sam griješila. I shvatila koliko dok dišem neću moći da im uzvratim ono što su mi dali.
Nemojte čekati da se kajete.
Ne bježite od prilike da ih zagrlite. Poljubite. Da im udijelite lijepu riječ. Ne činite im ništa iz inata. Oni, uistinu, najbolje znaju.
A ja, shvativši da sam pogriješila, shvativši koliko je ta ljubav čista i koliko ću ja, gdje god me u životu put odvede – uvijek ka njima kretati s rukama u džepovima, jer su trenuci u njihovom naručju SVE što mi je potrebno.
Oni su najveća sreća.
Oni i njihovi zagrljaji.
Autorica: Belma Krajišnik
