Ovih dana navršavaju se dvije godine, otkako sam dobila priliku za novi život. Nekome možda nije dugo, ali meni… meni su to velike, važne i, sa zdravstvenog aspekta, veoma uspješne dvije godine.
Ponekad ne možeš povjerovati. Čak sam na posljednjoj kontroli kod ljekara, kada me upitao o datumu moje transplantacije, bez razmišljanja zagrmila, da će 16. februara biti godina. Onda, udaljavajući se od ordinacije, lupih se po čelu i shvati da sam krivo odgovorila. Iako sam stalno u tom filmu, eto dogodi se, da ti se taj film malo i premota.
I tako, kako to biva na sve značajne datume i ja sam za ovaj februarski, na koji slavim novi rođendan, nekako emotivna.
Stalno zahvajujem Bogu, našim ljekarima i ostalom osoblju na UKC-u Tuzla. O njihovoj stručnosti i požrtvovanosti mogle bi se stranice napisati. Imamo mi predanih ljudi, itekako. Ipak, najveću zahvalu, s razlogom, upućujem porodici moje donatorke. Zamislite te heroje koji u trenutku najveće tuge i boli, donose tako humanu odluku i doniraju organe kako bi spasili i poboljšali kvalitet života nekih ljudi koje uopće ne poznaju. Zahvaljujući takvim herojima¸živim ja, i desetine drugih. Mi smo pokazatelji da transplantacijska medicina u BiH, konkretno u Tuzli, ima šansu. Razvija se, istina sporo, ali time već treba da se zabavi naša vlast, jer dragi moji, nije nikakvo rješenje da ukoliko se nekome dogodi ovakav problem, skuplja pare za odlazak u inostranstvo. Očito je, a i primjeri nam pokazuju da mi imamo potencijal.
Pred zidom sam bila i ja. Kada mi je uspostavljena dijagnoza i kada mi je saopćeno da moram na transplantaciju ukoliko želim živjeti, ležeći mjesecima u bolničkim krevetima, osim sa bolešću, borila sam se i sa saznanjem da sam još jedna u nizu sa liste, koja će vjerovatno morati skupljati pare za operaciju negdje u inostranstvu. Znate li koliko je sramno naći se u apelu za pomoć? Znate li koliko je to nedostojanstveno? Nažalost, mnogima u BiH je to jedini način da prežive. Visoke funkcionere briga je za to. Znate zbog čega? Pa oni i kada bi se, a ne daj Bože nikome, našli u ovakvoj situaciji, za njih bi se, gle čuda, odjednom našla sredstva u Federalnom fondu zdravstva i u roku od dvadeset i četiri sata, helikopterom bi bili prebačeni u najbolji evropski zdravstveni centar.
Međutim, kako sam po prirodi optimista, duboko sam vjerovala, u pozitivan ishod moje priče. Čak i ljude oko sebe sam ubijedila da će to kod mene sve biti kako treba i da ja moram dočekati Harunov pubertet, Lamijin polazak u školu i nastaviti živjeti lagodan život sa mojim Kasimom. Naravno i moj optimizam bio je narušen nekoliko puta. Nasmijana, vedra Eldina, leži tako danima u bolničkom krevetu, žuta kao limun, sa stalnim temperaturama, strašnim bolovima i nikako da mi “sunce grane”. Sve čekam i čekam, ali tog mog sunca nigdje. Dolazi mi muž u prvu od tri, četiri posjete, koliko mi je dnevno navraćao. Čim me je vidio znao je da nisam kao inače, ona borbena, ustrajna, nasalomljiva, koja za svaku životnu prepreku kaže da će biti dobro. Grlo mi se steglo, suze se počeše kotrljati niz lice.
-Ja ne mogu više!
-Draga moja, sada najviše moraš. Ovu bitku moraš dobiti, a takva, sa takvim stavom sigurno nećeš.
Ove njegove riječi su me dozvale, vratile u borbu za životom.
U mom životu, moj muž je bio zaista glasnik dobrih vijesti. Te nedjelje, on mi je, sa strahom i osmijehom saopćio da su zvali iz bolnice, da imaju jetru za mene i da idem odmah na transplantaciju. Od same pomisli na taj dan, trnci me obuzimaju. U istom trenutku osjećate radost, strah, tugu. Nečiji život se ugasio. Mi koji smo na listama za transplantaciju dobit ćemo novu šansu. Kako sam prošla psihološke pripreme, upoznata sam s činjenicom da je transplantacija najsloženiji zahvat u medicini koji traje od šest do dvanaest sati i da možda neću preživjeti.
Teškim korakom gazim prema bolnici i molim Boga da sve prođe kako treba. I prošlo je! Šest sati na operacijskom stolu, onda sedamnaest dana bolničkog tretmana, mjeseci oporavka kod kuće, ali uspjela sam.
Danas, dvije godine poslije, sretna sam kada se susretnem sa svim transplantiranim, kada čujem i pročitam da je na UKC Tuzla uspješno obavljena neka transplantacija. To je znak da je moguće i da se ne treba prestati nadati.
Zato na kraju ovog teksta, savjet svima je, razgovarajte sa svojim ukućanima o značaju doniranja organa, potpisivanja donorskih kartica. Nemojte tu priču počinjati s razmišljanjem da će nekome zatrebati vaš organ, nego da se vi ili neko od vaših ukućana, sutra može naći u situaciji da će mu, ne daj Bože, zatrebati organ.
I da, kada mislite da više ne možete, tada zapravo najviše morate…
Autorica: Eldina Bosankić Softić
