Ovaj serijal priča o izuzetnim ženama počeću mojim vjerovanjem da su preduzetništvo, religija i feminizam povezani pojmovi i osobenosti koje jedna drugu nadopunjuju i međusobno se prepliću. Na žene je red – želim u ovo da vjerujem i naprosto se čini da je vrijeme da žene pokažu svijetu svu snagu svojih darova. Preduzetništvo je spoj ideje, hrabrosti, kreativnosti i snage koja se rodi iz prilike ili šanse, koja se naprosto u jednom trenu osvijesti i udahne. Tim dahom vođena darovita žena u stanju je da sva čuda učini mogućim i dostupnim. Dah mi je oduzimala dok smo razgovarale o njenom životu, stavovima, preokretima, Svjetlana, žena s đerđefom u rukama – junakinja moje prve priče.
Svjetlana Marković iz Banja Luke
Vele da se anđelima nazivaju čuvari tradicije, oni ljudi koji ne dozvole da se nešto važno zaboravi, da zamre i iščezne. Posebne su osobe one koje ne žale trud da nauče, pronađu, da utkaju, da dodaju, da lijepo još uljepšaju. Tačno je rekao neko drugi ko ju je opisivao da se ne zove slučajno Svjetlana. Jer je ona, pored diplome Filološkog fakulteta, odsjeka za književnost, spletom okolnosti specijaliovana za finansije i administraciju, ta koja je pronijela luč slave žena Zmijanja, krajiške visoravni nedaleko od Banja Luke, gdje je rodjena i živi, žena britkog uma, zlatnih ruku i brojnih talenata, majka troje djece – Svjetlana Marković.
Šta misli o spoju preduzetništva, religije i feminizma, pitala sam. „Teška su ovo pitanja“, rekla mi je žena koja me je naučila šta je to molitveni vez i koja je za manje od godinu dana, savladala tehniku zmijanjskog veza i nedugo zatim postala edukatorka, koja drži kreativne radionice putem kojih ovu predivnu tehniku približava djeci i mladima, učestvuje na kulturnim manifestacijama, a od nedavno čak putem online platforme obučava žene iz raznih dijelova svijeta molitvenom vezu. Realizujući svoj izuzetan talenat kojim je spojila i očuvala i tradiciju i svoju pravoslavnu vjeru, svoju žensku energiju i duhovnost, kao što to vjera i nalaže, stuba porodice i pokretača mnogih, za život bitnih aktivnosti, uspjela da njen model, ručno šivena i zmijanjskim vezom osmišljena haljina, obiđe brojne evropske gradove, kao eksponat UNESCO-ve nematerijalne kulturne baštine Bosne i Hercegovine, kojim je na predivan način naša zemlja promovisana u Sofiji, Moskvi, Sankt Petersburgu, nakoliko gradova Latvije, Srbije, itd.
Pa eto, koliko mi takvih žena u BiH poznajemo? Koliko nas uopšte zna za neki sličan primjer, da se neki BiH eskponat, predmet, umjetničko djelo, plod nečijih ruku, našlo na primjer u Ermitažu, Zimskoj rezidenciji Romanovih?
Fascinirana ovim poznantstvom, opčinjena ljepotom ove haljine, imala sam namjeru Svjetalnu posjetiti u njenom ateljeu, no, eto, vanrednom situacijom spriječena, odlučila sam ovako napisati ponešto o njoj.
Svjetlom vjere i ženske snage bila je obasjana Svjetlana kada je, sa svojom starijom kćerkom otišla na izložbu radova vezilja zmijanjskog veza i kada je oduševljena njena kćerka poželjela da joj maturska haljina izgleda upravo tako. Kažu da majke nikada ne mogu odbiti želju prvorođenog djeteta. Želja njene kćerke bila je za Svjetlanu motiv da krene na kurs vezenja i za vrlo kratko vrijeme kćerkina maturska haljina bila je ručno izvezena, jedinstvena i unikatna. Da će svjetlom raskoši i moći ruskih carskih rezidencija biti je obasjana haljina, koju je Svjetlana izvezla i dala joj ime Kneginjica, u tom trenu niko nije mogao zamisliti. No te godine je zmijanjski vez, koji je do početka 21. vijeka prijetio da potpuno padne u zaborav, kao dio tradicije koja odumire, upravo trudom žena koje su ga oživjele, UNESCO stavio na listu nematerijalne kulturne baštine Bosne i Hercegovine. Za one koji možda malo znaju o tome po čemu je zmijanjski vez karakterističan, radi se o specifičnom vezu teget plavim koncem na bijelom platnu, s tim što je ornamentika poznata, definisana i brendirana.
Radi se o vezu izuzetne simetrije koji vas naprosto razoružava savršenstvom svoje jednostavnosti. Zmijanjski vez je prvi element kulturne baštine Republike Srpske koji se našao na UNESCOvoj reprezentativnoj listi istorijskog nematerijalnog kulturnog naslijeđa čovječanstva.
Nakon toga, vez se pretvorio u njen redovni hobi, stalnu fascinaciju i neprekidan izazov. Nije teško hobi i talenat pretvoriti u izvor strasti i zarade, ako ste pritom ljubavlju vođeni. Zauzeta brojnim poslovnim i egzistencijalnim obavezama, ranije nije dolazila u priliku da se realizuje kao predavač, za šta se zapravo na studiju književnosti školovala i pripremala. Ono što vjerujući ljudi znaju jeste da Bog uvijek ima dobar rezervni plan za nas. Danas Svjetlana zapravo predaje vez sve većem broju zainteresovanih žena. Jedna od nedavnih edukacija koju je provela, a na koju je posebno posebna, jeste online nastava za žene iz BH dijaspore, koje žive u američkoj državi Ohajo (Ohio, USA). Pored toga, sve češće je pozivana na izložbe, kulturne događaje i promocije upravo kao edukatorka, gdje podučava tehniku zmijanjskog veza i što je mnogo važnije, promoviše kulturnu i istorijsku tradiciju žena Krajine. Svoje snove i dalje njeguje i ostvaruje putem virtualnog ateljela koji je stvorila. Fotini Atelier je mjesto gdje se može vidjeti Svjetlanin rad, kako vez, tako i edukativni programi koje održava (https://www.facebook.com/AtelierFotini/).
„Šta je to molitveni vez?“, pitala sam je. Podsjetila me tada Svjetlana da su zapravo žene uvijek kroz istoriju vezle za svoje vitezove, ratnike, sinove, vjerenike… Njihovi najdraži su te vezene predmete, najčešće maramice i košulje, nosili kao amajlije, kao zavjetne simbole, vjerujući da ih ti predmeti štite i snaže.
Vremenom se život na planeti toliko ubrzavao, da su i amajlije prerasle u neke druge predmete u koje je manje truda, a možda više novca uloženo. Govori se i da je pisanje zapravo vez. Ili da je pripovijedanje vez. Neko niže omčice i kukice, a neko riječima zna da naniže najljepše biserne ogrlice onima koji ljubav u svoja djela ulažu.
Tako postoje i dva tumačenja pojma molitveni vez – jedno tumačenje je zapravo molitva. Nizanje pohvala Bogu i vapaj za milošću ljudskim jezikom upućen njemu samome. I drugi molitveni vez je praktično meditativna tehnika kojom žene pri svakom ubodu igle u bijelo platno izgovaraju određenu molitvu za voljenu osobu.
„Lako je vesti ljubav“, rekla mi je Svjetlana, „za voljenog je lako. Ali molitveni vez u svojoj dubljoj suštini podrazumijeva molitvu za nekoga ko vam je, na primjer, učinio nešto loše, ko vas je povrijedio i ko, po vašim ovozemaljskim mjerilima, nije investirao dobre emocije u vas ili vaše bližnje.“
Ovo je već pobjeda nad samim sobom, ovo je već pitanje rasta, sazrijevanja i postizanja smirenosti kojom spoznajemo da se samo dobrom pobjeđuje svijet. Potreba za ovakvom vrstom usavršavanja pomaže svakom čovjeku da otkrije Boga u sebi, popravljajući i unaprjeđujući svijet oko sebe.
Uspjeh žene plod je trougla: vjera, preduzetništvo i feminizam, ali upravo ovo troje traže od žene neprekidno usavršavanje. Što sam starija sve sam više feminstkinja. Neraskidiva je od uspjeha ženska borba da izjednačavanjem prava sa muškarcima, onih prava koja su njima prirodno zagarantovana. Svjetlana je podijelila slično mišljenje:
„Kroz život skrojen po muškoj mjeri mene su vodile žene. Ni jednu za mene bitnu ne pamtim kao tumača naše uloge i bitnosti, ali svaku od njih, naizgled potpuno različitu i svoju, pamtim po tome što su, svaka za sebe, u svom vremenu, radile isto: spavale su malo i govorile puno, nad djecom bdjele kao lavice. Opismenjene. Uredne. Dotjerane. Stroge. Svaka je govorila da žena mora brinuti o sebi. I svaka je radost pronalazila u nekim sitnicama. Mislim da je od te sposobnosti da se malome raduju onaj sjaj u očima koji kod svake pamtim. U snagu ne sumnjam, ali međusobne podrške ženama nema mnogo. O zastupljenosti na nivoima posla, vlasti i o podjeli moći već neko vrijeme ne govorim rado. Umorila sam se čuvajući ono za šta sam se, sama i sa svim ženama prije mene izborila, istovremeno gubeći ono zbog čega sam se borila. Učile smo kako da preuzimamo uloge, ali ne i kako da procijenimo koliko možemo ponijeti i podnijeti. I u feminizmu, kao i u svemu drugom, bitna je svrsishodnost i mjera.“
Žena koja edukuje druge kako da se bave molitvenim vezom, ona koja je uspjela da svoje molitve i želje za najbolje u životu usmjeri i na one koji su je povrijedili govorila je o tome da li vjeruje da je religioznost doprinijela razvoju nje kao stabilne i samosvjesne žene i biznis profesionalca.
„Nevjerovanje ne obavezuje ni na šta veće od nas samih. Zahvalna sam za vjeru kojom sve, i na moju sreću prvo sebe, mjerim. Sve što sam mislila da o životu znam otpuzilo je pred spoznajom kako je teško i oslobađajuće voljeti. Sve čega sam se u životu plašila raspršilo se pred spoznajom koliko smo svi voljeni, od kojih sam prva ja.“
A kako dalje? Kako virualni atelje Fotini (Fotini Atelier) pretvoriti u profitalbilan biznis, pitala sam ovu ženu izuzetne rječitosti i umirujućeg glasa. „Moja vjera je jedino što mi daje odgovore na sva pitanja, mir na svaki nemir i nadu u svakom beznađu!“
Najbolje je da slijedimo riječi apostola Pavla – „Ne znamo kako dalje, ali dovoljno je da u srcu nosimo ljubav i ona će pokazati put.“
Bio je gotovo zaboravljen savršeni i predivni zmijanjski vez. No ukoliko nosite u sebi vjeru, nadu, ljubav učinićete besmrtnim sve ono što ruke miluju i suze zaljevaju.
Ne žene je red. I kao što bi rekla junakinje moje priče za žene sposobne, preduzetne, koje imaju jaku vjeru u snagu ženskog roda: „Ljubavlju ne trgujemo. Ljubavlju se iskupljujemo.“
