Kako su moji živući Bogovi postali sluge lošijih od sebe..
Osjećam se prevarenom, baš kao i pokojni David Graeber, svjetski antropolog, Fulbrightov stipendista, izbačen sa Yale, kako ga Viktor Vresnik naziva,»pjesnik radikalne ljevice». Ne pravim nikakva poređenja sa pokojnikom jer tako nešto nije ni moguće ali dijelim u dobrom Njegovu sudbinu. Prevarili su me, prevarili su me roditelji, prevarili su me u školi, na fakultetu, prevario me je sistem, odgoj…sve moje iluzije i ideali su srušeni kao kula od karata.
Profesori univerziteta su za mene, dijete iz «provincije» bili Bogovi koji hodaju zemljom, nepogrešivi, briljantni, sveznajući, oni koji kreiraju društvo jednakosti. I tako je moja iluzija trajala tokom studija, divila sam se svojim profesorima. Desilo se da zaluta po neka ovca ali zalutala ovca nije mogla da sruši tu idealnu sliku jer na zalutalu ovcu malo je ko obraćao pažnju. Sve je to nekako išlo do 90.ih (uh, koliko godina ja to imam..) dok nije Jugoslavija počela da buči, dok profesori svoje učionice i amfiteatre nisu počeli da zamjenjuju skupštinskim klupama. U želji da se uhljebe (ne razumijem iz kog razloga jer su imali poziciju živućih Bogova) pristali su da služe lošijima od sebe. Savjetničke uloge su bile paradne. Pohlepa za novcem i prividom moći počela je da nagriza akademsku zajednicu u kojoj su najveći gubitnici bili studenti, a onda sistem. I tako je sve krenulo.
A onda je došao dan kada sam ušla u akademsku zajednicu sa svojim idealima i iluzijama. Prvo sam se sudarila sa rektorom koji je bio politička figura i koji je pravio čistku nas neistomišljenika. Bila sam zbunjena i duboko razočarana jer Univerzitet po mojim shvatanjima nije bio mjesto političkih obračuna. Reći ćete , «mlada i glupa». Nisam bila tako mlada, a «glupa», možda je teška riječ, možda je bolje «naivna». Poslije prve ide druga institucija i ponovo svjetlost, divan prof.dr Milenko Brkić. I danas kada ga nema, ustajem na spomen Njegovog imena, lika i dijela. Nažalost, sve što je lijepo kratko traje. Tako nas je profesor Brkić jako rano napustio. Kada vam se desi takva svjetlost , prethodno iskustvo je ona «zalutala ovca « sa početka priče, ali nažalost, iza svjetlosti opet dolazi mrak i mnogo zalutalih ovaca. Akademska zajednica je društvo mrtvih pjesnika opredjeljenih da služe mnogo lošijima od sebe jer strah i pohlepa gospodare njihovim razumom. Kvalifikacije, kompetencije, postignuća, knjige, članci, nastupi…danas su nešto što samo smeta, znanje je danas veliki problem. Univerzitet je mjesto za politička uhljebljenja, fakulteti su mjesta za prodaju diploma, država se zatvorila, vegetira bez sistema dok se nešto radikalno ne desi.
Kamen koji je krajem 80.ih počeo da se kotrlja najprije lagano, dobio je ubrzanje i sada ga je nemoguće zaustaviti. Najbolje to oslikava posljednja scena filma Pjera Žalice «Vidiš li šta si napravila? Vidiš li koga si odgojila? Skoncentriši se, baba i umri više dok se nismo svi poklali.»
Nastavit ću i dalje da skupljam odbijenice i od fakulteta i NGO sektora jer vrijedim, a voljela bih da sklopim oči u Rimu, gradu umjetnosti, kulture i svjetlosti.
Marijana Šećibović svoju karijeru je započela kao novinar u Informativnoj kući «Ibarske novosti» u Kraljevu, te je dugi niz godina radila u srednjim školama u Kraljevu, u Ministarstvu prosvjete i sporta Vlade Republike Srbije, Ministarstvu rada, zapošljavanja i socijalne politike, te Ministarstvu ekonomije i regionalnog razvoja. Naučna usmjerenja su joj komunikologija, akademske vještine i obrazovanje. Iz ovih oblasti, objavila je više naučnih radova.Posljednjih dvanaest godina intenzivno piše i govori o odnosu politike prema obrazovanju, kao i nemoći komunikacije u suvremenom svijetu.