Umijeće „manifestiranja“ pomalo izlazi iz new age vokabulara među ozbiljne ljude… Ima li ipak nešto u toj lifestyle mistifikaciji i što možemo naučiti od dežurnih gurua?
Čak ni najpametnije, najobrazovanije, najracionalnije među nama nisu imune na sirenski zov univerzalnih formula kako doći do onoga što želimo. Ne nužno bez muke, ali lakše je pomučiti se kad znamo kamo idemo i da ćemo tamo zaista i stići. Stoga, kad naiđemo na nekoga tko propovijeda da ‘samo’ trebamo moći zamisliti što želimo i kad dovoljno jako zamislimo, to će se obistiniti, ispod kolutanja očima progutamo magičnu mantru i dopustimo si tihu nadu da možda takvo što ne može odmoći.
Nedavno je za online izdanje britanskog Voguea Giselle La Pompe-Moore napisala članak o tome kako je upravo vrijeme pandemije možda idealno za prakticiranje umijeća „manifestiranja“ za koje tvrdi da joj je zaista promijenilo život te dovelo do toga da realizira niz ciljeva koje si je kroz godine postavljala. Povezujući svoju sklonost ovoj polu-čarobnoj praksi djetinjom opsesijom vješticama (s čime se potpuno mogu poistovjetiti), autorica piše kako je još od školskih dana mantrala dobre ocjene i onda ih zaista dobivala, a kao argument koliko je ova praksa moćna spominje fantastičnu spisateljicu Bernadine Evaristo koja je na podcastu How to Fail With Elizabeth Day rekla da je počela vizualizirati dobitak Man Booker nagrade još devedesetih te kako ju je zaista i dobila! Dvadeset i kusur godina kasnije, doduše, za roman Girl, Woman, Other, ali tko broji.
Pitam se je li ovo zaista argument. Talentirana žena koja je desetljeća posvetila tome da se profilira kao spisateljica konačno je dobila zasluženo priznanje, a sada zasluge pripadaju – univerzumu? Naravno, ništa nije tako jednostavno.
„Manifestiranje je materijalizacija misli ili uvjerenja u fizičku formu, temeljena na ideji da je naš um snažni alat za kreaciju. Ako imamo kapacitet vidjeti nešto i vjerovati u nešto, tada imamo kapacitet da to primimo u svoje živote. Bilo pod krinkom zakona privlačnosti, kozmičkih uvjetovanosti ili kreativne vizualizacije, manifestiranje se spominje i podučava u velikim svjetskim religijama, Ajurvedskim učenjima, spiritualnim tekstovima i new age ideologijama,“ tvrdi La Pompe-Moore i u pravu je. Kao što placebo ima svoje učinke te nitko ne sumnja u moći nježne auto-hipnoze, manifestiranje svakako pomaže, ili je u svakom slučaju nemoguće dokazati suprotno. Jer ako nešto zaista želimo i u tome smjeru djelujemo, dobre su šanse da ćemo to i ostvariti. Ako pak pokušavamo manifestirati, a stvar se ne događa, onda samo nedostaje strpljenja ili nam umijeće šteka jer ne vjerujemo ‘zapravo’ ili ne vidimo svoj cilj ‘zapravo’ čak i ako mislimo da sve radimo kako treba. Ali ova autorica je uporna u tome da nas uvjeri u pozitivne strane umijeća manifestiranja.
„Manifestirala sam sve od selidbi iz jedne zemlje u drugu i stanova točno kao na popisu želja do toga da upoznam Sarah Jessicu Parker, no dobrobiti manifestiranja koje mijenjaju život uvijek leže unutar samopreispitivanja i unutarnjeg rada koji manifestiranje izaziva.“ Autorica priznaje da su naša objektivna društvena ograničenja zaista objektivna te da ne možemo nužno prije spavanja željeti milijardu dolara i čekati da se želja obistini. Ali kaže isto tako da nam manifestiranje pruža alate da shvatimo kako nam naša vlastita ograničavajuća uvjerenja stvaraju metaforički kišobran koji priječi našim željama da dopru do nas kao kapi kiše. „Kombinacija toga da sam raspakirala manjkave priče koje sam vjerovala o sebi, duboke refleksije o tome što su naslijeđena uvjerenja koja sam pokupila u školi, djetinjstvu i društvu te vjerujem li zaista da su istinita za mene, i toga da sam preuzela moć nad vlastitim životom. Sve je to pružilo mogućnost da manifestiram svoj posao, život pun sreće i manje-više sve što sam htjela dosad ostvariti.“
Zvuči kao jako dobra reklama i ako pristanemo na malu suspenziju nevjerice, možda smo gotovo spremne isprobati manifestiranje (ali samo dok nitko ne gleda). Ako pristanemo na to što nam La Pompe-Moore poručuje, nije riječ o savršeno jednostavnoj i lakoj praksi te je važno zaista razlučiti što želimo i rasteretiti se svih onih mentalnih glasova koji nam govore koliko su nam želje nerazumne i stremljenja neostvariva. Bez obzira na to hoćemo li na kraju balade upoznati Sarah Jessicu Parker, recept se čini kao nešto što nam može samo pomoći u životu.
Roxie Nafousi, savjetnica za emocionalno zdravlje te stručnjakinja za manifestiranje (jer čini se da i to postoji) posvjedočila je da joj je ova strategija pomogla da pronađe ljubav, osnuje obitelj koju je htjela, pokrene uspješan biznis te nadiđe ozbiljne probleme s ovisnošću, depresijom i anksioznošću… Za početak Nafousi savjetuje: „Ljubav prema sebi i odnos koji dopušta da budete najbliže svom autentičnom sebstvu prvi je korak u tome da manifestiramo iz svojih podsvjesnih uvjerenja i onoga što nam se čini da zaslužujemo. Pretvorite zavist u inspiraciju pa kad se nađete na društvenim mrežama u modusu uspoređivanja, promijenite okvir u uvjerenje da je to što vidite jednako moguće za vas. Kako energija privlači sličnu energiju, vježbajte zahvalnost pišući pozitivne stvari u dnevnik, od toga da vam se netko nasmiješio na ulici ili koliko ste uživale u jutarnjoj kavi, jer to pomaže da reprogramirate mozak da vidi pozitivne strane života.“
Sve to zvuči prilično poznato te se ne razlikuje u bitnome od standardnih savjeta za samopomoć, no ono što je zaista činjenica jest da nas često naši strahovi, osjećaji nedostatnosti i nesigurnosti sputavaju na putu da se ostvarimo u svojim punim potencijalima. U želji da budemo racionalne i pametne, da ne nasjedamo na gluposti te da se obranimo od razočaranja, ponekad si priječimo da sanjamo i maštamo onako kako smo mogle kad smo bile mlade, kad smo bile djeca, kad se sve činilo moguće. A to je pogrešan stav jer nikad nismo toliko pametne da zaista znamo granice mogućega. U ovom napornom i sterilnom svijetu, zašto ne ostaviti malo prostora za magiju?
Preuzeto sa: elle.hr
