Da li vi svoju djecu vodite u prirodu? Da li ste ih učili nešto o biljkama i životinjama? Razmislite! Možda, biste i trebali.
Kaže mi stariji bratanac (13):
– Tetka, znaš šta da radiš ako se nađeš nasred okeana, a nemaš vodu za piće?
– Pojma nemam.
– Uloviš nekoliko riba i pojedeš im oči. Riblje oko je puno vode, a nema soli.
Pitam ga odakle to zna, a on kaže da je naučio na ekskurziji.
Učenik je muške srednje škole u Engleskoj. Na ekskurziju su išli u šumu, spavali u šatorima, ponijeli kabanice i gumene čizme, pješačili po svim vremenskim uslovima. Imali su viježbu spšavanja iz avionske nesreće, učili se životnim viještinama i preživljavanju u prirodi.
Naučio je da od kanapa, rekla bih malo ojačanog, malo vojnog, isplete narukvicu, koja na prvi pogled djeluje kao obična muška narukvica. Fora je u tome što u slučaju nužde može da je rasplete i dobije metre i metre kanapa, kojima može da veže napadača, nakon što ga savlada.
Jeste, mi imamo hardkor verziju kampa na Zlatiboru. Smeta mi što nose oružje i maskirne uniforme, ali takvi smo mi – ni u čemu umjereni. Pa opet, ja sam u gimnaziji učila da rasklopim i sklopim pušku i imala bojevo gađanje. Moji drugovi su išli u vojsku. Moji roditelji su imali neke viježbe civilne zaštite.
Danas nemamo ništa. Djeca bi nam u šumi pocrkala gladna i žedna. Nedobog da nas zadesi neki zemljotres. Sjedeli bismo i čekali da dođu “službe” i rješe stvar. Koliko nas bi znalo kako se provjerava da li povređeni smije da se pomjera? Koliko nas bi znalo da imobiliše povrijeđenu ruku ili nogu, napravi trouglastu maramu i zna kada se ona koristi? Koliko nas bi znalo gde da podveže ranu koja krvari?
A za riblje oko jel’ znao neko?
Narukvica koju je na licu mjesta napravio teči. Da mu se nađe.
Autorica: Marija Grbić
Izvor: detinjarije
