Osvanuo je još jedan kišoviti dan.
Više i ne brojim koji je po redu.
Sunce? Što je to?
Živim na djelu Balkana gdje nije normalna pojava da snijeg pada i kiša neumorno tapka po krovovima usred proljeća.
I to se dogodilo.
Vidjeli smo snijeg u maju, kako bi Severina rekla.
Teški sam meteoropata. Bez sunca ne živim. Doslovno. Vučem se ko’ puž po obvezama, preskače mi sjećanje i ne mogu funkcionirati.
Južnjačke sam krvi.
Nema tu puno priče.
Stari Dubrovčani, za vrijeme Dubrovačke Republike su u statut uveli da se za vrijeme juga ne donose nikakve važne odluke.
Nisu oni bili ludi.
Dok je jugo mozak je u niskom startu. Radi na pola. Po autopilotu.
Kišu poštujem samo zbog tog što bez nje nema života na zemlji. Za sve ostale nuspojave ne odgovaram.
Na stranu to. Prije par dana sam ustala ranije. Morala sam nešto obaviti. Krenula sam prema autu ne znajući da je prethodne noći priroda na nama radila eksperiment. Cijeli kvart u kojem živim je bio prekriven iščupanim stablima, odlomljenim grančicama, gurnutim kontejnerima i terasama kafića.
Sve je izgledalo tako tužno, očajno, bolno…
Kao da je zavladala apokalipsa u kojoj nisu nastradali stambeni objekti, ali sve ostalo jest. I bilo je jezivo.
Pogled sam uperila prema stablu koje je vjetar iščupao iz zemlje i naslonio na auto preko puta moga.
Ja se ne sjećam kad sam zadnji put vidjela tako tužnu scenu.
Doslovno sam mogla osjetiti kako mi nedostaje kisika. Skupilo mi se srce za par brojeva.
Vratila sam se obvezama. Društvene mreže brujale su nevremenu i o poplavama na cijelom Balkanu. O nabujalim rijekama koje ponovno odnose živote, stabla i kuće.
Zar smo zaboravili 2014.g.? Tada sam bila u Bosni i vidjela koliko su jezivi odroni, nabujale rijeke, odnesene ceste, srušeni mostovi…
Koliko je tada bilo ljubavi na brdovitom Balkanu? Više nego ikada. Svi smo bili kao jedno.
Pomagali smo. Ljudi su se organizirali u volonterske skupine, uzimali neplaćeni godišnji, godišnji od prošle godine, ostavljali sve što im je bitno i išli pomoći.
Nije bilo pitanja tko je Srbin, Hrvat ili Musliman.
Ono naše iskonsko, vjera u dobro, zanemarivanje političara i podjela na naše i njihove su doprinijeli da se situacija koliko-toliko sanira.
Nakon toga smo se svi vratili na svoja radna mjesta i u svoje države. Zaboravili. Ponovno se krenuli dijeliti po broju krvnih zrnaca.
Zaborav je donio ponovno istu, identičnu situaciju.
Zanemarivanje prirode, iskorištavanje prirode i mržnja ljudi koji su svi stvoreni na istu sliku Božju.
Bogu je, ljudi moji svejedno klanjamo li mu se ili se krstimo u njegovo ime.
Bog je jedan. Bez obzira na to kako ga tko zove.
I u svim knjigama, pisanima Božjom rukom stoji isto – Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.
Dokad će političari, namješteni ratovi i izbori vladati ovim područjem?
Dokad će se ljudi mrziti zato što im je netko rekao da se trebaju mrziti?
Koliko još stabala, nabujalih rijeka i odnesenih života je potrebno da bi jednostavno prestali?
Kad ćemo reći dosta?
Dosta je bilo mržnje, loših i korumpiranih političara, prodavanja i iskorištavanja zemlje koja pripada više iščupanom stablu nego li nama. Dosta je prijatelji.
Zaista je dosta.
I krvi i suza i znoja i ružnih riječi…
Svega nam je dosta.
Kad zadnji čovjek odseli, kad se zadnje stablo polomi, kad rijeka odnese sve mostove, hoćemo li tek tada shvatiti da mržnja ne donosi ništa dobro?
Hoćemo li onda ustati i reći:” E, sad je stvarno dosta.”
Tad će biti kasno.
Porušeno stablo u mom kvartu je za mene bila potresna slika vremena u kojem živimo.
Vremena u kojem mladi ljudi čupaju svoje korijene i bježe glavom bez obzira misleći da će ih sunce u nekoj drugoj državi bolje ugrijati.
Svaki dan gledam prijatelje koji odlaze na neke druge adrese koje ne znam ni izgovoriti.
Svaki od njih je za mene porušeno stablo.
Hoćemo li doživjeti da se stabla pomlade, da se rijeke vrate u korita i da se mostovi poprave?
Mostovi.
Simboli naših prostora. Još od Andrića. I prije.
Mostovi koji su rađeni golim rukama naših predaka u nadi da će nas jednom spajati.
Stavljeni su tu samo da nas upozore na svoju svrhu, svrhu spajanja.
Sve smo krivo shvatili.
Na krivo smo srasli.
Nije nam to trebalo.
I nitko drugi nije kriv.
Krivi smo mi.
I žao mi konja.
Kako bi Balašević rekao.
