Piše: Ines Miličević / inesnomad.com
(ahaha)
Ljubavni život nakon razvoda iz kojeg u budućnost vučeš svoje dijete – ne postoji.
Realno, postojao bi da nemaš gorak okus u ustima. Da nisi potrošena na tom polju i da nemaš odgovornost prema svom djetetu.
Pronaći nekoga tko će te vrednovati kao osobu, a ne kao nekog tko je potrošen i tko ima “tuđu prikolicu” sa sobom do kraja života je isto kao da tražiš naftu u svom dvorištu.
Ljudi koji te obasipaju pažnjom i šalju poruke, uglavnom preko društvenih mreža, jer društveni život nemaš otvoreno ti nude seksualne usluge ili rame za plakanje (u prijevodu-seksualne usluge).
Jer, znaš! Ti si rastavljena i tebi sigurno fali igrica pod jorganom. On je, eto pravi macho muškarac koji će te preko društvenih mreža spasiti tvog očaja.
Opće je društveno pravilo da su razvedene žene – žene lakog morala i žene koje su željne muške pažnje.
Zna se dogoditi i da ti “sretno” oženjeni muškarci zalutaju u inbox s divnim porukama. Dok im ne kažeš da im znaš ženu ili nešto na tu foru. Onda nestaju u vidu magle.
Razvedenu ženu svi svojataju. Svi misle da imaju pravo na poruke u njenom inboxu.
Rastavljena žena je, nažalost, u našem narodu još uvijek osoba “non grata”. Osoba koja nije osoba, nego – ma ona rastavljena raspuštenica.
U moru tvojih borbi sama sa sobom zna se dogoditi da ti poneki i zapne za oko. Žena si! Iako si rastavljena i imaš dijete.
No, tu nastaje drugi problem. Jako ti je važno poštediti se ponovnih brodoloma. Odmah želiš znati kako i gdje ide vaš mogući odnos.
Istraživaš, pitaš i razbijaš glavu.
Gušiš ga pitanjima i na kraju ga toliko ugušiš da nestane.
(ahahaha)
Prije nestajanja planirate viđanje. To je sasvim normalno i legitimno. No, ti si preko dana svoj maksimum ostavila u kuhinji, na poslu i na odgoju vlastitog djeteta. Večer u kojoj ćeš si skratiti par sati sna i nije ti nešto primamljiva.
Osim toga i serija je. Trebala bi oprati kosu, malo se dotjerati i sve to što ide uz večer s tipom koji ti na oko nije loš.
To ti se tako ne da. Biraš pogledati seriju i zaspati na vrijeme.
Zašto?
Zato što nisi spremna i ne vjeruješ da postoje muške osobe vrijedne tvoje pažnje.
Ne vjeruješ da postoji osoba koja će na ispravan način prihvatiti tvoje dijete.
I tu priča završava.
Znaš da si zbog nje pobjegla iz odnosa koji je bio loš.
Zašto bi neki odnos nakon toga bio funkcionalan?
Ne vjeruješ više u bajke.
Legneš pokraj svog djeteta uz seriju i sretno plovite u san.
Kad se razvedeš, nemaš više vremena za isprazne odnose niti za upoznavanje novih ljudi.
Istini za volju.
Iako ljudi oko tebe misle da bi trebala nekome pružiti priliku, ti znaš da ne možeš.
I cirkus kreće.
Namještaju ti frajere, misle da bi taj i taj bio dobar za tebe, dijele ti savjete… Svi znaju što bi trebala, a što ne bi trebala.
Na ponekom izlasku, kojeg isplaniraš dva mjeseca unaprijed, uglavnom da staviš mozak na off, prilaze ti tipovi koji ne znaju ni da si rastavljena, ni da ti nije do muških uleta.
Odbijaš ih s gađenjem, podsmijehom… U njima izazivaš revolte i mušku sujetu.
Nemaju pojma da to nema veze s njima.
I smiješno ti je i tragično.
Voliš svoj život u kojem si sama sa svojim djetetom.
Kad vidiš par koji se svađa u parku imaš zadovoljan osmijeh na licu.
Shvaćaš koliko su svađe besmislene.
I koliko je život lijep.
Kad ideš u krevet, kad ustaješ sama sa sobom i svojim djetetom zavoliš tišinu.
Uopće nisam osoba za neke sretne priče.
Vjerujem da postoje.
I da se događaju nekom drugom.
Zapravo znam, sve je do nas.
Treba imati m..a za novi odnos nakon neuspjeha. Ja ih nemam.
Znam da postoje žene koje vole i nakon razvoda i kojima je ljubav uzvraćena. Gledala sam na televiziji. Majke mi.
Oko mene, u stvarnom životu postoje žene koje su sebe stavile ispred svog djeteta. Ostavile dijete kod bake i djeda i otišle u potragu za svojom srećom. Postoje i one koje su dijete ostavile kraj sebe i grabe naprijed.
I vuku dijete iz odnosa u odnos.
Ne znam. Možda samo živim na krivom mjestu i u krivo vrijeme pa mi je to van pameti.
Nikog ne osuđujem, samo prenosim ono što ja živim.
Ne kažem ni da je moj stav ispravan, ali dozvolite mi da kažem i da sam se svega nagledala radeći po školama.
Toliko me puta srce zaboljelo. Više nego li se obradovalo na sretne priče rastavljenih roditelja, novih partnera i zadovoljne djece.
Uvijek se vodim onom da Marta nije tražila da ju rodim, da sam svjesno izabrala da ju donesem na svijet i da sam odgovorna.
Tko zna, kad se ona uda, možda se udam i ja. (hahaha)
Možda tada budem imala drugačije postavke u glavi. Možda se riješim gorčine. Možda povjerujem.
Što bi moj jedan divan prijatelj, koji nije oženjen u svojim 40-ima, rekao:”Nisam se oženio jer čekam da se svi razvedete i konačno shvatite vrijednost jednog odnosa.”
Sve više sam sklona njegovom stavu.
Kvalitetan odnos dvoje ljudi danas i nije nešto što se viđa svaki dan.
Dođe ti da o takvim ljudima film snimiš kad ih negdje sretneš.
Svijetom vladaju pohlepa, požuda i sebičnost.
A odnos je žrtva.
Ona koju je podnosila moja baba kad je ostala sama s troje djece dok je moj did tukao rudnike u Njemačkoj. Nije bilo telefona. Mogla je samo sjediti doma i čekati. I čekala je. Ona koju je podnijela moja mater kad je ostala sama s troje djece i nije znala hoće li se ćaća vratiti živ iz rata. Nije znala. Vjerovala je. U nekim drugim vremenima.
Nije usko vezano za naslov teksta, ali eto. Slučajno je danas i Majčin dan.
Nek’ je sretan svim majkama koje žrtvuju svoj san, vrijeme i živce u veću svrhu.
Svrhu odgoja sretnog i ostvarenog djeteta.
Sve ostalo će doći ako je suđeno. U sudbinu vjerujem.
Na odgoj možemo koliko-toliko utjecati. I hvala Bogu da možemo.
