Pisala mi je jedna djevojka ako može da na Loli objavimo njen tekst. Pročitala sam ga i odgovorila joj.
Iza svojih riječi, koje ću uvijek potpisati punim imenom i prezimenom, stojim i stajaću dok sam živa, mislim da se pravdati nikome ne treba niko od nas, a ponajmanje onima koji žele da negativno okaraketišu bilo čije postupke ili odluke s kojima se intimno ne slažu. Ipak, i dalje sam sve uvjerenija da je žena ženi najveći vuk.
Uostalom, pročitajte našu prepisku, pa sami prosudite:
Zdravo,
Želim da svoj pogled na život podijelim s vama, draga Lola. Sigurna sam, da će mnoge pripadnice ljepšeg pola pronaći, u mogu reći, i mojoj priči.
Naime, dijete sam razvedenih roditelja , mogu slobodno reći “bezveze razvedenih”. Moj život je tekao, mogu reći, čudnovato. Naime, roditelji su mi se razveli, kad sam bila beba. Odrastala sam uz majku i majkinu rodbinu.
Jer ona nije zeljela da kontaktiram s očevom rodbinom.
Ove pišem zbog toga što je danas stopa razvedenih brakova sve veća i veća. Ljudi moji, stanite!
Današnje žene imaju prenizak prag tolerancije. I zbog tog svog niskog praga, osuđuju svoju djecu na život bez očeva. I lijepe na sebe etiketu “lake žena”. Koja ostaje na njima zauvijek. Toga sigurno nisu svijesne. Čim se tako lako odlučuju na brak. A još brže na razvod.
Pitaju li se samo zašto su one vrijednije od nas drugih žena. Pa eto baš ne moraju ništa da “trpe”? Već jednostavno one pokupe pranje i vrate se majci. I ostave svome dijetetu žig koji nosi cio život?Jednostavno ne razumijem i znate šta nikad nikad neću razumjeti. Nikad.
Opravdanje da srušite svom malom biću čitav svijet, može biti samo nasilje među partnerima. Ništa drugo.
Kad se dotaknem ove teme, uvijek se kroz osmijeh sjetim svoje bake Neve, što je s dedom bila u braku 70 godina, kako ona kaže, sretom braku. A Bog je svojedok da je tu bilo i te kako suza i znoja, muke i bola. Al eto ostala je tu, ostala je jer kako da ostavi pobogu pa “svog čovjeka”? Kako da sruši sve što se mukom uradilo, izgradilo? Kako da ražalosti svoju mnogobrojnu veselu čeljad?
Kako da pljune na svoj status žena? Kako vi možete?
ANONIMNO, MOLIM VAS, MOŽETE STAVITI INICIJALE I.B.
*********************************************************************************************************
Poštovana,
Ovaj put Vam neću pisati kao Lola, već u svoje lično ime, što inače nije praksa, ali je ovo slučaj bez presedana, baš kao što je i tekst koji ste nam poslali.
Ovo Vam pišem kao mlada žena koja se razvela, kao majka jednog četvorogodišnjeg dječaka. Moj jedini suvisli komentar na ovo što ste napisisali je da nikad u životu nisam pročitala nešto ogavnije. I jako mi je žao što jedna žena tako razmišlja, al svako ima pravo na svoje mišljenje, pa ću i ja da poštujem Vaše.
Ipak, uvrijedili ste mene, kao čovjeka, kao misaono biće i, što je najvažnije, kao roditelja, a vjerujem da bi i mnoge druge žene koje su u situaciji kao što sam ja dijelile moje mišljenje. Kao prvo, zašto su žene te koje imaju prenizak prag tolerancije i zašto su one te koje osuđuju svoju djecu na bilo šta, kao što ste naveli? Ako slučajno niste znali, postoje netolerantni muškarci, kao i oni koji OSTAVE svoju djecu, o ženi neću da govorim, ona je u tom slučaju, da kažem, nebitna.
Dalje, razvod ne znači da dijete više nema oca, ima ga dok god je on živ i dok god on želi da ga dijete ima! I tu nijedna majka ne može ništa, ako ništa, postoje zakoni. Kao što rekoh, postoje i muškarci koji su osudili svoju djecu da žive bez njih, ako niste čuli za takve, raspitajte se!
Za etiketu da sam laka žena… Pa, mogu živjeti i s tim, ako mogu 24 sata brinuti o svom djetetu i nastojati da izraste u zdravu osobu i dobrog čovjeka. Ne znam samo ko će to da mi za zauvijek prilijepi tu etiketu? Neko poput Vas ili neki muškarac, neki komšija, slučajni prolaznik? Ja mislim da vi život niste iskusili, pa ću sve ovo tumačiti kao danak neiskustvu.
Nadalje, postoje brakovi kojima su prethodile godine i godine zajedništva, pa ne opstanu. Zato što ništa u životu, a naročito brak, nije crno ili bijelo. I svako ima neku svoju priču, a Vaša je tako uopštena da boli. I ne, ne pitamo se da li smo bolje od vas, jer se ne poredimo s bilo kim, samo živimo svoj život, a to je jedno veliko umijeće. Ne suditi drugima i tumačiti nečije odluke onako kako se nama učinilo zgodnim.
I samo da znate, postoje i žene koje se nakon razvoda ne vrate svojoj mami, već se bore i rade, od svoje plate plaćaju režije, kredit za auto, vrtić i sve što je iz dana u dan potrebno za dijete i sebe. Idu na posao, dijete voze i vraćaju iz vrtića, uspavljuju ga, igraju se s njim, bdiju nad njim kad je bolesno, raduju se svakom njegovom uspjehu, ne smiju biti ni umorne, ni bolesne, ni neraspoložene jer o djetetu tad skoro da i nema ko da brine, recimo pričam Vam o sebi. I nisam usamljena u tome.
I kakav to žig nosi moje dijete? Vjerujte, nikakav. On je jedan srećan, nasmijan, bezbrižni dječak koji ima žive roditelje koji ga vole i majku koja nikad neće braniti njegovom ocu ili bilo kome normalnom i zdravom da ga vidi – to što je Vaša majka to činila, ne znači da su sve žene takve. Moje dijete je dijete ljubavi i tako će biti dok sam živa, a ne neko žigosano stvorenje.
A što se vaše bake tiče, ona je tako izabrala da živi, što ne znači da je u redu. Ma koliko Vi mislili da jeste, jer zajedništvo treba da se zasniva na obostranom poštovanju, a to što je ona pristajala da bude robinja, njena stvar.
Ona i slične njoj, kao i Vi ste pljunuli na žene, ne ja i slične meni! Ubjeđujući nas da je u redu da nešto zbog nečega treba da trpimo i da je svaka druga odluka pogrešna i dovoljna da budemo žigosane kurve, a naša djeca žigosana djeca žigosanih kurvi.
Nadam se da ćete se nekad postiditi zbog svojih riječi, mada čisto sumnjam!
Svako dobro,
Jelena Pralica
