Jedna od psihosocijalnih faza u razvoju svakog čovjeka jeste faza „plodnosti“ koja se pored stvaralaštva i ostvarivanja u ličnom rastu ogleda i u produžetku sopstvene vrste i roditeljstvu.
Psihološke reakcije parova u procesu vantjelesne oplodnje i uloga psihologa
I upravo roditeljstvo predstavlja jedan od najvažnijih i glavnih prelaza u svijet odraslih. Ukoliko se proces ulaska u pomenute faze i roditeljstvo odvijaju prirodnim putem, parovi osjećaju ispunjenost, sreću, radost.
Međutim, postoji i druga strana ulaska u fazu roditeljstva. Saopštavanje dijagnoze steriliteta i put vantjelesne oplodnje. Budući da se proces vantjelesne oplodnje sastoji od više faza i podrazumijeva veliku neizvjesnost što se tiče uspješnosti postupka, parovi u procesu prolaze kroz borbu koja osim fizičkih ima određene psihičke i emocionalne posljedice.
Sanja Lukač, psiholog u ZU Medico-S / Izvor: PR
Sanja Lukač, psiholog u ZU Medico-S, je svakodnevno uključena u rad sa pacijentima iz procesa vantjelesne oplodnje. Trenutak kada pacijenti dođu prvi put na konsultacije, i uvidom u nalaze i zdravstveno stanje se konstatuje da su za vantjelesnu oplodnju, biva jako težak i taj dan pacijenti imaju konsultacije sa psihologom. Takođe, kada uđu u postupak, psiholog obavlja konsultacije i prije aspiracije, kako bi se pacijentica pripremila za anesteziju i proces vađenja jajnih ćelija. Prije embriotransfera, psiholog sa parom obavlja konsultacije kako bi se tijelo pacijentice umirilo i dovelo u fazu opuštenosti koja je potrebna za embriotransfer.
Poslije embriotransfera, takođe psiholog radi određene tehnike relaksacije sa pacijenticama kako bi poslije završene vantjelesne oplodnje pacijentice postale što svjesnije, opuštenije i i zahvalnije svom tijelu i sebi što je sve prošlo u najboljem redu. Pacijenti takođe prije i u procesu vantjelesne oplodnje dolaze kod psihologa kako bi se za nju pripremali, posebno ukoliko pate od paničnih napada, anksioznih poremećaja ili imaju prisutne depresivne simptome.
“Ukoliko vantjelesna oplodnja ne uspije, ili se desi spontani pobačaj, psiholog takođe radi sa pacijentima koji se jave. Ukoliko imaju rješenje Fonda, usluga psihoterapijskog i savjetodavnog rada sa psihologom je na teret rješenja”, dodaje Lukač.
Ona ističe da sterilitet i borba sa sterilitetom mogu kod parova da izazovu intenzivna osjećanja i da se preliju na sve aspekte funkcionisanja u životu para koji je u procesu vantjelesne oplodnje.
U početku suočavanja sa dijagnozom steriliteta, parovi osjećaju iznenađenje i odbijaju prihvatiti dijagnozu. U procesu poricanja dijagnoze mogu se javiti razne samoodmažuće i disfunkcionalne emocije kao što su ljutnja, bijes, osjećanje krivice, strah, tuga, emocionalni stres koje mogu biti okidač za pojavu depresije, anksioznosti i ostalih mentalnih disfunkcionalnosti.
Foto: megaflopp / Shutterstock.com
Takođe, u okviru ovakvog stanja kod parova vremenom može doći do udaljavanja partnera jedno od drugog, u smislu njihove partnerske afektivne vezanosti, što dodatno usložnjava problem i dovodi do smanjenja kvaliteta braka i seksualnih disfunkcija.
Nepravilan način i stil suočavanja sa ovim problemom može dovesti i do socijalne izolacije parova, posebno žena koje se bore sa sterilitetom zbog pritiska socijalnih i kulturoloških zahtjeva. Na taj način počinju da se narušavaju i prijateljski odnosi, jer parovi pate u „tišini“ budući da je neplodnost i proces vantjelesne oplodnje osjetljiva tema za razgovor sa drugim ljudima.
Parovi u jednom trenutku mogu početi osjećati da nemaju kontrolu nad sopstvenim životima, gube samopoštovanje i dolaze u krizu vlastitog identiteta. Ljute se na sopstveno tijelo smatrajući da ih je iznevjerilo, a počinju se graditi i iracionalna uvjerenja kojim se neplodnost tumači kao dokaz da osoba ne vrijedi ili ne zaslužuje biti roditelj. Dolazi do samooptuživanja i negativne slike o sebi i vlastitom self-konceptu.
Parovi mogu početi sebe i druge doživljavati na drugačiji način, budući da se osjećaju osjetljivije nego prije saopštenja dijagnoze i postaju vulnerabilniji nego inače što im onemogućava da prepoznaju svoja osjećanja, potrebe koje su često sukobljene i da na jedan racionalan način razmišljaju o prihvatanju dijagnoze kao samo jedne faze u njihovom životu, a nikako ne i stanja.
Foto: Viktoriia Adamchuk / Shutterstock.com
Sve navedene pojave, osjećanja i psihološke faze koje parovi prolaze u procesu vantjelesne oplodnje su prirodan pratilac zahtjevne borbe sa sterilitetom i predstavljaju sekundarni simptom – stres, koji može otežati već dovoljno zahtjevan proces vantjelesne oplodnje ako se ne radi na njemu.
Stoga je jedan od načina da se parovi bolje upoznaju sa svojim osjećanjima i reakcijama, da osvijeste svoje misli, da shvate da kontrolisanim mislims mogu da oblikuju ponašajni i emocionalni aspekt svoje ličnosti, kao i da prihvate svoj trenutni problem, upravo razgovor sa psihologom.
Uloga psihologa u tretmanu vantjelesne oplodnje od velikog je značaja za poboljšanje kvaliteta života parova tokom i poslije tretmana. Pomoću psihoterapijskog, suportivnog i savjetodavnog rada, psiholog pomaže parovima u izgradnji i poboljšanju načina suočavanja sa stresom i umanjivanju negativnih psiholoških reakcija uslovljenih dijagnozom steriliteta.
Budući da sterilitet može biti i psihogenog porijekla, psihološka podrška dio je multidisciplinarnog pristupa ovoj pojavi, čime se znatno smanjuju sekundarne odmažuće emocionalne pojave u procesu vantjelesne oplodnje.
Izvor: Lolamagazin.com
