Što je depresija? Često se vode polemike oko toga što je to ustvari ta podmukla bolest.
Neki kažu poremećaj kemikalija u mozgu, neki previše stresa, neki “nema motike u rukama pa gluposti dođu u glavu” . A ja bih depresiju opisala kao kronično stanje praznine, apatiju, kada si živ, a duševno mrtav.
Kao osoba sa depresijom mogu reći da depresivni ljudi veliku većinu vremena žive na granici života i smrti. Živi su, ali smrt im je toliko privlačna da im je stalno u glavi i kada budu bolje i polako opet vide svijetlo na kraju tunela te počnu ponovo voljeti i plakati, smijati se, raditi, uživati kao zdravi ljudi i kada misle da se bolest primirila, ona se vrati tiho, polako, prišulja se… poput sjene ona je uvijek tu.
Jednom depresivan, uvijek depresivan.
Ona je dio mene, kao i misli o smrti, prvo se javljaju ponekad kao pojas za spašavanje kada je dan pretežak pa maštaš o smrti kao sigurnom izlazu ako baš sve krene po zlu, ali to je samo tu, na vrhu jezika ako opet upadneš u crnilo, a onda… te misli dolaze sve češće i češće i iduće jutro se probudiš i opet ti je prva misao kako bi bilo bolje umrijeti jer si ionako nitko i ne vrijediš, a zadnja prije spavanja je da je ono stablo kraj kojeg si prošao danas baš zgodno za objesiti se omčom oko njega…
Depresija je glasna, a što je kasnije prepoznaš imaš manje šanse da se i ovaj put izvučeš, poput udava te sve jače stišće, a onda kad prepoznaš te misli… ili tražiš pomoć ili te proguta.
Depresija se često miješa sa tugom što je velika pogreška… jer tuga, ona je oslobađajuća i zdrava u umjerenim količinama, ona pokazuje da smo ljudi. Kada tuga prijeđe u depresiju, postane toliko jaka da se mozak bori protiv nje apatijom…
Foto: Yupa Watchanakit / Shutterstock.com
Devet godina se borim sa depresijom, a i dalje ne znam koje bih riječi upotrijebila i postoje li uopće dovoljno jake riječi kojim bih opisale tu zlokobnu bolest. “Rak duše” kako je zovem.
Ovo ljeto moj Rak duše je bio u terminalnoj fazi i bila sam na granici toga da nestanem. Nakon oklijevanja, otišla sam u bolnicu gdje sam provela malo više od dva mjeseca… Prvo su me stavili na akutni odjel jer sam bila visoko suicidalna i tu sam meso jela žlicom jer su smatrali da bi se možda mogla pokušati ubiti vilicom.
Bila sam na odjelu sa šizofreničarima, narkomanima, depresivcima, agresivcima i ostalom “kremom društva”, nisu to bili ljudi koje je život mazio, pa su onda preživljavali kako su znali. Dobro sam se snašla, a i svi su bili na lijekovima pa smo se svi nekako voljeli, glavne teme su bile “Jel imaš cigaretu?” i “Tko mi je ukrao cigarete?”
Cigarete su se svudje skrivale, jer ako pokažeš da imaš, odjednom su svi oko tebe i mole te cigaretu dok ne kažeš “da”. Tu sam provela dva tjedna te nakon što sam postala malo manje suicidalna sam prebačena na odjel za psihoterapiju, gdje sam kao u filmovima rekla: “Bok,ja sam Ema, ovdje sam jer bolujem od depresije.” Upoznala sam tu divne ljude, zapravo nigdje bolje nego na psihijatriji, i koliko god ovo ludo zvučalo nigdje nisam bila bolje prihvaćenija.
Foto: Yupa Watchanakit / Shutterstock.com
Tamo nema predrasuda i nitko te ne gleda s visoka, svi su isti bio ti dr.sc ili smećar, tu si jer si sjeban i došao si se zakrpat… Nekako sam manje sretala glupih ljudi na psihijatriji. I ne, ne ispričavam se zbog ove izjave. Zbog toga što sam tamo vidjela sam shvatila da nije meni najgore, da život nije pošten i da nisu sve životne sudbine spasive.
Neki od tih ljudi se nikada neće izvući i vraćaju se i vraćaju se u bolnicu, neki se izvuku i žive produktivan i sretan život uz terapiju. Neki su tu 30. put, iznova i iznova zbog raznoraznih poremećaja i nisu bolje. Ja sam jedna od tih, psihičkih bolesnika i pomirila sam se da ću se cijeli život boriti sa sobom, pomirila sam se i da moja sudbina nije laka i da me čeka duga i teška bolest.
Kažu, lako je ludima, a što znači biti lud? U Hrvatskoj svašta, dovoljno je biti malo drugačiji odmah si lud, kažu kada dobiješ tu etiketu više te se ništa ne pita i ništa ne očekuje, lud si. Je li biti lud za slabiće koji bježe od realnosti? Ne znam, svaka osoba ima svoju definiciju ludosti. Znam da su tamo umoreni, neprihvaćeni i neshvaćeni, jesu li zbog toga ludi? Možda.
A možda je svijet preokrutan? A i onda kada osoba izađe i ide se boriti naječešće čujemo:
– Ona ti je bila na psihijatriji.
Jer je sramota biti ranjiv, jer je sramota tražiti pomoć. Jer je najvažnije što će ljudi reći.
Piše: Ema Bovary
