Ja nisam religiozna osoba. Ipak, trudim se budem zahvalna na stvarima koje imam. Krov nad glavom. Razumnog partnera. Hrane u frižideru…
Činjenici da je moja mama debela.
Znam da će njoj biti čudno što sam upravo na tome zahvalna; ona ne voli svoje tijelo, (malo) veće nego je nekada bilo.
Ona ne voli svoje tijelo, gledajući pojedine dijelove istog kao da su strani objekti, jer na neki način to i jesu.
U ranim 20-ima bila je sitnija nego ću ja ikada biti. Dugo je čuvala fotografiju sebe s leđa, u tirkiznom bikiniju, okružena talasima, kao podsjetnik na to koliko je malo prostora na planeti nekada zauzimala.
Ipak, ni tada nije bila najtanja. U jednom trenutku, imala je kilažu jedne zdrave 11-ogodišnjakinje.
Nemamo njenu fotografiju iz tog perioda, ali slika kako je izgledala tada je zauvijek jasno urezana u mojoj memoriji. Način na koji su teksas hlače grlile njene oštre kukove. Kako je samo djelovala krhko i maleno. Moje bi srce preplavio strah kada bi ju zagrlila, jer sam mislila da će svakog časa da se slomi. Njezina je koža bila tanka, providna i gruba, poput onih starih maramica. Grliti je, bilo je poput prvog zagrljaja sa bebom – delikatni pokreti, nježni dodiri – bez dragosti samog susreta.
Foto: Dmytro Flisak – Shutterstock.com
Htjela sam joj dati malo svoje kilaže, i dodavati dok ne bude izgledala kao stvarana osoba. Ali, sve što sam mogla jeste navoditi ju polako da opet jede, nešto s čim se njeno PTSP tijelo borilo, sve dok joj kičma nije počela da liči na onu u dinosaurusa, pogureno i bolno.
Uzimala je isprva hranu kao vrabac, preplašeno, ali je vremenom počela piti i nutritivne šejkove, preporučene upravo onima sa manjkom kilograma. Njezina su se rebra popunila. Udubljenje u njenom stomaku se popunjavalo, dok se nije izravnalo. Njene su teksas hlače stajale, a ona je imala energije.
U svijetu koji slavi mršavost, teško je hvaliti dobitak kilograma. Kao da je to nešto perverzno, čak i nemamo termine za to. Kolekcija eufemizama za krupnija tijela je toliko raznolika, ali je teško naći prave riječi bez da ikoga uvrijedite – potencijalno vraćajući osobu koja se oporavlja od poremećaja u ishrani nazad taj pakao.
Nisam se usudila da kažem da izgleda krupnija, teža, manje koščata; nisam joj rekla da je lijepo to što sijenke ispod njenih obraza nisu duboke. Držala sam se fraza poput: “Izgledaš zdravije” i “Djeluješ srećnijom”.
A tokom dana kada joj bi se sve vraćalo nisam ništa rekla, samo sam ju grilila.
Foto: Karpenkov Denis – Shutterstock.com
15 godina je prošlo. Tablete koje uzima za astmu su prouzrokovale znatno povećanje njene kilaže, krijući rebra kojih se još uvijek sjećam. Trauma, tako sirova tada, je zakopana u lavini vremena i terapija. Njen apetit – kako za hranom tako i za životom – se vratio, i nadoknadio čak propušteno. Možemo ići na večeru bez straha da će hrana samo da stoji tu, poput nezvanog gosta. Smije se i voli, i zdrava je. Sprema se na nove avanture, i to je sve o čemu sam sanjala tokom tih teških dana.
Ipak, u očima javnosti njeno je tijelo pokazatelj promašaja, dok je njezin period mršavosti ideal.
Verzija nje koju mogu stisnuti tako jako kada god poželim, jer nikada ne znaš kada ti može zatrebati mama, je moj ideal. Verzija koja pršti životom, a ne ona koja od istog bježi.
Činjenica da je moja mama debela je izvor komfora. Njezino mekano, krupnije tijelo je puno života, smijeha i ljubavi, više nego ikada.
Ipak, glorifikovati debljinu i dalje djeluje kao tabu.
Njezino tijelo nije ni blizu veliko kao njezina osobnost, koja će uvijek biti izvan prostornog kapaciteta koji zauzima, ali jeste živahno poput njenog srca, i na tome ću uvijek biti zahvalna.
Piše: Nataša Bursać
Izvor: lolamagazin.com
