Dan je počeo kao i svaki četvrtak. Zvonjava alarma, prolijevanja žitarica iz zdjele, mahnito traženje nedostajeće zadaće koju smo definitivno završili kasno noću, a potom i tišina koja je uslijedila kao posljednja kada je moj školarac uskočio u veliki žuti autobus. Međutim, danas sam se morala mijenjati radi mog najmlađeg djeteta jer je naš okrug slavio američku obrazovnu sedmicu. Danas je bio dan kada su roditelji bili pozvani posmatrati nastavu svog djeteta.
Ukoliko budem iskrena priznati ću da se ovakvih dana plašim. Moj sin je u autističnom spektru i koliko god da volim zaviriti u ono što se događa u školi, gledajući ga kako se bori u nekom drugom okruženju, to je teže nego što se vidi kada to radi kod kuće. Kod kuće znam sve što se događa (dobro gotovo sve). Uostalom, ja sam MAMA!
Bez obzira na to, uvijek bih otišla, pružila podršku, osmjehnula se i ponekad zaplakala iznutra. Polovicu vremena, ne znam ni sama zašto. Vjerovatno, jer to je milion sitnica zbog kojih zaplačem. Ponekad je to sretna suza, ponekad su to tužne suze ali većinom su to “Šta ako…?!” suze…
Ali ja ne reflektujem kroz to samosažaljevanje.
Danas sam otišla i sjela u stražnji dio sinove učionice. Smijala sam se solidnih 45 minuta. Smiješila sam se kako se uklapa. Nasmijala sam se i kada se istaknuto. Smijala sam se kako prati upute ali i tome kada to ne uradi poput momenta kada je zaboravio napisati svoje ime na papiru. Nasmiješila sam se tome kako izgleda sa prijateljima. Nasmijalo me kako se pokušao ne nasmiješiti kada me ugledao da idem prema njemu ali nije izdržao. Nasmijala sam se gledajući učitelje koji očito vole ono što rade. I, čovječe, oni zaista vole to što rade!
Oni vole moje dijete i njegove drugare, a ta je ljubav potaknula ljubav prema učenju u mom momku koju sam sanjala.
Dakle, ukratko, danas se nije dogodilo ništa nevjerojatno. Moje dijete je podiglo ruku i zaboravilo što će reći. Tipična pogreška prvog stepena neučinkovitog djeteta. I to me je učinilo sretnom. Mislim da nisam postavila kriterijume nisko. Nikada nisam bila u redu s mediokratijom, ali mislim da sam sada postala.
Ako postoji nešto što sam naučila u proteklih 7 godina od autizma jeste da je prosjek ok. Ma, divno je! Kada se tako posebno usredotočimo na spektar a osoba može ili ne mora pasti, onda možemo izgubiti iz vida veću sliku. Puno koristimo riječ “posebna”. Posebne potrebe, posebna edukacija, posebna prehrana, posebni plan unutar IEP-a, itd. Ali ja sam gotova s posebnim.
Danas biram uobičajeno/ obično. I ponosna sam što sam došla do tačke u mom životu, gdje prosjek nije samo u redu, već prilično prokleto savršen. Očito, svaki dan nije savršeno prosječan i pun smijeha, ali nastavit ću se veseliti običnim danima kao danas. Ponekad je savršenstvo tajnovito, jer se može sakriti redovno u četvrtak.
Prevela: Amra Avdić
Izvor: www.scarymommy.com