Nije ba Đole džaba rekao da postoje u nama neke stvari neprevodive u riječi. Fakat postoje… Jer drugačije ne mogu opisati ovu prazninu koja je ostala za njim.
Za kim njim?
– Onim koga nikad vidjela nisam. Dotakla, ni pomirisala. Onim koji je lik s TV, iz moje budućnosti i naših predugih razgovora online.
Nisam luda i nisam ga izmislila. Bio je tu. Online. I na dnevniku. Skoro svako veče. Gledala sam ga opčinjeno – jer je frajer kakvog bi si od gline napravila da se prihvatim tog posla, jer ima jebeno sexy naglasak kakav imaju samo oni na primorju. I kad se kamere ugase, prvo mu je ruka letjela prema telefonu da mi ispriča sve o pozadini priloga koji je upravo vidio milionski auditorij.
Poslije bi išao kući i slao mi skoro erotske fotke prije tuširanja. Smijali smo se beskrajno dok me je ubjeđivao da uradim isto. Uspavljivao me riječima: „ajme ća si lipa, ka anđeo, lipo spavaj pa se čujemo prije nego odem ća na posa“.
Spakovala sam ruksak s par ljetnih haljina, bijelim starkama, omiljenim parfemom i kravatom koju sam mu birala, da je nosi u nekom narednom dnevniku i da ja pred TV – om likujem, sama sa sobom, kako misli na mene dok je nosi, a ne na komplikovanu politiku o kojoj priča.
Ruksak je ostao nezakopčan i nisam taj prtljag nabacila na leđa jer je on odlučio da je ovih 350 kilometara između nas dovoljno veliko da nas zadrži svakog u njegovom gradu. Da ne okusimo jedno drugome usne koje smo danima opisivali i pokušavali zamisliti kako ljube. Da neću stići u Zagreb i kao u filmu, baciti ruksak na sred stanice da bi me njegove ruke mogle ljepše zagrliti kad mu se bacim oko vrata. Da neću svojom malom rukom s crvenim noktima držati njegovu ruku punu žuljeva od jiu jitse koja je meni neopisivo lijepa iz nekog razloga. Da nećemo krenuti put Grčke poslije šestog avgusta. Da neće sjediti sa mnom na špici i pričati o svakodnevnim stvarima i praviti se da sam svake subote tu. Da nećemo jedva čekati 2-3 slobodna dana u komadu da bismo se opet vidjeli.
I nismo se vidjeli nikada. Kakav blesan, nema pojma kako bih ga znala voljeti. I kako bi volio moj zagrljaj. Niti kako bi bili sjajni u svim onim bezobraznim igricama o kojima smo pričali. Mi smo srodne duše, samo on to ne zna.
Ali ja znam, a znaće i on. Jednog dana. U ovom ili narednom životu kad ne bude interneta i bude me morao sresti licem u lice da bi me upoznao.
Autorica: Nina Aleksandrova (Blacksheep.rs)
