U potrošačkom društvu u kome živimo, često smo programirani da smatramo da naša unutrašnja sreća zavisi od toga koliko novca zarađujemo i na osnovu toga koliko možemo sebi da priuštimo – bilo da su u pitanju materijalna dobra, putovanja ili generalni stil života.
Nerijetko smo previše fokusirani na sebe da ne možemo da zamislimo život bez određenih stvari, koje nam zapravo, kad objektivno pogledamo, nisu ni potrebne. Stoga bi trebalo da pokušamo da proširimo svoje vidike i pokušamo da naučimo nešto od ljudi koji ni izbliza nemaju koliko i mi, i kod kojih filozofija da novac može kupiti sreću ne važi.
Bilo da ih vidimo na televiziji, čitamo o njima u knjigama ili časopisima, ili smo ih lično susreli tokom putovanja, činjenica je da ljudi koji životom potpuno drugačijim od našeg sopstvenog, nas mogu naučiti mnogo toga, pod uslovom da im to dozvolimo.
Kako siromašniji narodi definišu sreću?
Obično zadovoljstvo, odnosno osjećanje sreće proizilazi iz rezultata naših napora, tj. iz toga što povezujemo naše životne uspjehe sa trudom koji smo uložili da bi dotle stigli, i to bi onda trebalo da rezultira srećom. Ali često ne biva tako.
Ključna razlika između ljudi koji pripadaju razvijenom kapitalističkom svijetu, i narodima koji tog koncepta nisu ni svijesni zbog siromaštva u kom žive, jeste što oni sebi ne postavljaju pitanje da li su srećni, već jednostavno žive život koji im je dat.
Te grupe ljudi su obično svjesne da ne žive životom koji se objektivno može nazvati lijepim, ili dobrim, nego je najčešće u pitanju teška egzistencija i preživljavanje svakog dana. Ali nekako uvijek ostaje mjesta za radost i uživanje, upravo zbog toga što im je život i previše težak da bi ga protraćili osjećajući se nesrećno.
Bilo da radost pronalaze u svojoj djeci ili zahvalnosti za svakodnevne trenutke koji nisu teški, ili da uvijek traže povod da se nasmeju.
Da li oni imaju nešto što mi nemamo?
S obzirom da naš svijet postaje sve više otuđen, i spone među ljudima nisu toliko čvrste a ni važne, moglo bi se reći da ovi narodi neguju veći osjećaj zajedništva, budući da je sve nesreće mnogo lakše prevazići kad pripadate nekoj grupi ljudi koja to dijeli sa vama.
Takođe bi se moglo reći da su u stanju više da cijene ljudsko biće kao osobu, individuu koja može dosta toga da ponudi i da bude izvor sreće a ne ljutnje ili tuge. Kada gledamo spolja razne siromašne grupe ljudi koji oboljevaju od najrazličitijih bolesti, pod rizikom su od prirodnih nepogoda i generalno mnogo pate da bi opstali, mi vidimo samo to: opšti jad i nesreću.
Ono što bi zapravo trebali da shvatimo jeste da je tačno da se ovi ljudi svakodnevno bore sa raznim nesrećama koje mi nismo u stanju ni da pojmimo, ali je činjenica da su naučili da prihvate takav život onakvim kakav zapravo jeste i da probaju da cijene male i lijepe stvari u životu, upravo zato što su tako rijetke.
Koja je razlika između nas i njih po pitanju snova i ambicija?
U bogatim društvima situacija je takva da ljudi mogu da sanjaju i da planiraju zato što postoje šanse da te snove i ostvare, i da će onda, kada postignu ono što su željeli, biti suštinski srećni. Ali obično ne budu, već nastave da žele i da traže više za sebe.
Koncept takvog razmišljanja u najsiromašnijim društvima svijeta ne postoji, zato što često moraju da se fokusiraju na to da prežive dan. Maštanje i sanjanje nije plodotvorno ako se istovremeno ne trudite, ali zato konstantan trud i rad su siguran recept da stignete onde gdje želite i poboljšate i vaš život, i život vaših najbližih.
Možda neke od najvećih pouka koje možemo izvući od siromašnih ljudi širom svijeta jesu strpljenje i sposobnost da se suoče sa svim teškoćama koje život baci pred njih, i uvijek probaju da ih prevaziđu i sebi poklone nov početak. I to ne samo jednom, nego uvijek iznova, što je zaista dostojno divljenja.
