Ko zna koji put već osjetih težinu svih tih skela, što tako marljivo čuvaju građevinu. Zatvaraju se, sakrivaju sve ono lijepo i ružno na njima. Slično je i sa ljudima. Odavno već znaju kako sve ima kraj i da ne postoji ono savršeno. Postoje samo dopunjavanja, što se čuvaju od loših baterija, pokvarenih satova i kišnih gradova. Ne znam kako da zaštitim sve te skitnice po ulicama i pomognem im da vrate svoje zvijezde. Teško je s njima, dišu isti vazduh i dolaze do saznaja za koja nije dovoljno nositi jedan ranac na leđima. U ranac stane djelić nadanja, polovina vedrine i blizina prošloga. Dovoljno da milion razloga poneseš na sebi.
Pašćeš, poderati koljena, dlanovi će ti se isprljati dok se budeš oslanjala na bespomoćne ruke. Sve te to možda i ne zaboli mnogo. Neko to preleži kao neku vrstu dječije bolesti, neko se saplete od vlastite misli i povrijedi srce. Onda kad povrijediš srce, ne postoji flaster koji može da pokrije taj rez nadomak srčanog zaliska. Sigurni smo da ne u tom trenutku ne postoje drugi ljudi, oni koji će bar pokušati da ti pruže ruku. Njihova ruka će tako spremno čekati da priđe u svaku poru tvoga zagrljaja. Biće ti drago da osjetiš nečiji stisak na ramenu i poljubac u obraz da se čuje. U onom trenutku kad zatvoriš oči osjetiš milion ulica, gradova, šuma i visokih padina pod Velebitom. Osjetićeš da ti nedostaju nečije ruke, koje će tako sigurno pokazati gdje trebaš koračati. Naravno, da pri tome ne moraš paziti na sve te ježeve i meduze. Ostaje ti da se prepustiš, boemski, ljudski, spontano. Nekad ti dođe da odeš u pravcu veselih družina i kariranih stoljnjaka. Tamo gdje Žika Cigan već duže vrijeme svira svoju baladu o prolaznosti. Tad ti neće biti važno kako izgledaš, niti će ko gledati šta imaš na sebi. U slučaju da ih malo jače zagrliš i potapšeš po ramenima, postaješ njih ortak. Jedan od njih se davno sakrio, negdje dalje od tih kariranih stoljnjaka, glasova i galame. Napustio me da se naučim životu. Snažno, hrabro i dugotrajno poput odraslih. Život ti pruži more u koje moraš odmah da se bućneš, bez da pipneš vodu u koju ulaziš. Ne smiješ gledati u dno i bojati se, već samo plivati i trajati. Samo tako možeš doći do sigurnog pristaništa gdje te čeka mornar. Hrabar i tih, sa plavom kapom na glavi i osmijehom koji grije. U lijevoj ruci će držati krofne, peciva i smokve. Spreman je da ti pokaže način ulaska na njegovu već prestaru i klimavu brodicu.
To možda tako izgleda, ali je ona njemu sasvim u redu. Tako klimava, pomalo izlizana od raznih farbi i boja. Nije dovoljno velika da ponese teret i stigne brže od drugih mornara. U slučaju da se pokvari i zaustavi, vjerujem da ćeš pronaći drugu brodicu. Otići ćeš kao da nikada i nisi bio tu, zaboraviti knjigu Malog Princa, iako si ju svaku noć držao ispod jastuka. Tvoj kofer više nije dovoljno veliki da čuva sve te ostatke starih tkanina. Trebaju mu nove boje, topline i smiraji.
Baš zato što te tome uči život, da hodaš, stvaraš i miruješ i pustiš srce među ljude. Spreman da to isto srce poneseš u rukama, ubaciš ga u neko smeće i onda ga ponovo vratiš nazad. Bez njega ne možeš, daje ti suštinu. Uostalom ti i ne znaš kako izgleda to drugo srce. Vidiš samo jedno, ono lijepo i savršeno pri samoj pomisli na njega. Srce koje je tako uporno kucalo u grudima, da ti pokaže šta je važno. Nikad ti nije dalo da razmišljaš, ali je znalo šta osjećaš. U trenutku kada plačeš uz miris mora i probudiš se uz glas mornara koji tek pristaju u luku. Raduješ se samo glasu koji će se javiti sa druge strane slušalice, prebrodiš strahove za koje ne znaš ni da postoje, otvaraš oči onda kada ti trebaju biti zatvorene i sakrivene duboko u snovima. Zato što to srce traži, bespomoćno i snažno…
Autorka: Ivana Lakić (Blacksheep.rs)
