Kažu, na muci se poznaju junaci. Kažu, kad plačem, plači sa mnom, smijati se mogu i sam. Kažu, svako zlo za neko dobro. Kažu, poslije kiše grane sunce. Kažu, kad si zdrav da imaš hiljadu želja, a bolesnom dosta jedna. Kažu, sa svijetom se živi. Kažu, najgore je petljati se u posao sa najrođenijima. Kažu da je komšija najpreči jer je najbliži. Kažu…. mnogo toga su kazali otkako je svijeta i vijeka.
Piše: Zineta Mutapčić
I mnogo toga govore. I pričaće. Danas svi volimo sa se čuje naše mišljenje, naš stav. Svi imamo komentar na njegovo i njeno, svi imamo savjet za svakoga, svi imamo šta da metemo po tuđoj avliji.
A meni vazda bilo najslađe i najdraže vidjeti avliju sa tarabom. Rahmetli Hafizovica što je živjela na vrhu ulice i što je bila rodica mog rahmetli Djeda je imala tarabu. Visoku, pa čini mi se i dva metra. S ulice se vidio mutvak, onaj starinski od glinenih zidova sa tri zida koja su bila vidljiva mahali. Pa je od te treće strane počinjala taraba neke sive boje, naslanjala se na novu kuću, koja je opet imala dvije strane vidljive s ulice i onda se opet nastavljala taraba. A unutra, prava zagonetka za nas djecu.
Hafizovica, onako visoka i krupna, začas je znala zavikati na nas djecu kad bismo se igrali na bašči oko njenih tajnih odaja. Ali nije se moglo odoljeti, velika njiva, za poigrati lopte, oko mutvaka raznih voćaka, bunar sa hladnom vodom i limenim bokračićem i taj podrum u koji se moglo zaći češće nego u dvorište unutar tarabe.
Sjećam se da sam jednom ili dva puta imala priliku ući u taj tajnoviti kutak. A unutra uske betonske stazice, travnjak pokošen na najniži nož, betonsko korito uz česmu, štrik za veš i puno cvijeća, a u kraju dvorišta vanjski drveni wc. Sve „pod konac“. U mutvak se ulazilo kroz jedno predsoblje, a svaka soba ukrašena minderima, jambezima i šiltetima. Prozori mali, drveni, sasvim dovoljni da Hafizovica izviri i vidi šta se dešava mimo tarabe i avlije. Kad je primila izbjeglice da žive kod nje, prijateljicu moje majke, imala sam priliki ući i u kuću, ali se ne sjećam ni rasporeda soba ni namještaja. Znam samo da su mi u sjećanju ostale te čudne stepenice, široke i unutar zidina, kao da se penješ u hol neke svečane dvorane.
I svaki put kad bih prošla pored te tarabe, ili se igrala u toj širokoj avliji ispred nje, pitala bih se šta li sad Hafizovica tamo radi. A znala je ona nama često doći. Razgovarala bi s mojom mamom o koječemu, malo promahalala o komšiluku, naružila djecu iz mahale što se igraju stalno loptom u avliji, jer lupamo o tarabu, i možemo joj razbiti prozor.
Sad kad pogledam unazad, prošlo je više od 20 godina. Rahmetli je Hafizovica, rahmetli je i mamina prijateljica, rahmetli je, pokojna i moja Majka. A ja godinama nisam otišla da vidim u kakvom je stanju taraba i avlija. Oči mi svaki put ostanu kad prođem kroz selo i mimo te mahale našeg odrastanja. Ostanu i sjećanja, neka zakopana, pa samo kao u snu nekad dođe neki bljesak pa ne znam jel to bio san ili java.
Znam samo da što sam starija, iako sam smatrala da je Hafizovica malo sebična i strašna, zapravo je tako imala svoj mir. Svoj kutak i svoj svijet. Svoje malo utočište od buke i galame, od bespotrebnog zapitkivanja i samo one sebi mile i drage puštala je blizu da vide kako ona provodi dane i sate. Sad shvatam da je tako i bolje, jer je glava mirnija. Što bi Bora Čorba rekao: „Imam svoj mali svijet i oko njega kineski zid“.
Ništa ljepše od sačuvati svoju privatnost samo za najbliže. Ništa ljepše nego tugu dijeliti u svojim zidovima. Ništa ljepše nego se radovati s onima s kojima zajedno dišeš i živiš. Ništa ljepše nego ne davati povoda drugima da brinu tvoju brigu nego samo da nagađaju da je kod tebe ovako ili onako. Ništa ljepše nego pustiti da svako odredi svoje mjesto u tvom životu. Ništa ljepše nego zaključati tarabu i „gologuz“ unutar nje hodati. Čiste duše, otvorena srca i pogleda prema nebesima.
