Juče su se srele dvije žene. Na pokretnim stepenicama tržnog centra. Plava se sa rukama punih kesa spuštala dole, a crna je bila na stepenicama koje su išle ka gore. Crnoj se ženi učinilo na trenutak da postoji izvjesna simbolika u tome. Konačno, tračak neke kosmičke pravde. Potpuno besmisleno, i to je pomislila.
Nikada se ranije nisu srele, čak ni u prolazu. Crna je žena je plavu primijetila još dok je ova na vrhu čekala red za te stepenice što idu na dole. Značajno svih par sekundi susreta njihovih svjetova je piljila u nju, tražeći joj na licu neki tik kojim će joj pokazati da se prepoznaju. Ništa, prazan zelenook pogled je ošinuo na kratko i to je sve.
Niža je nego što sam mislila, hm, i deblja – razmišljala je crna žena, noseći neki čvor na mjestu želudca, dok je probala suknju dva broja manju u kabini radnje na spratu. Izašla je iz prodavnice i riješila da batali suknju već da se ponovi novim vešom. Sav nemir je trebalo preusmjeriti na neki brushaler koji bi joj podigao grudi visoko, kao što ih plava žena nosi i možda nekakve haltere. To u filmovima uvijek dobro igleda. Znala je da je besmisleno sve to što radi, ali nemir se mogao samo tako smiriti. Večeras je obećao da će doći na vrijeme s posla, provesti sa njom i djecom veče, možda bi ga mogla iznenaditi. Napraviće i one lovačke šnicle što voli i makovnjaču po receptu njegove majke. Samo je na trenutak pomislila da se previše trudi zbog nekog ko joj je pojeo pola mladosti, ali se ubrzo sabrala i našla najbolji izgovor na svijetu: „On je otac naše djece, on je čovjek mog života – baš takav kakav je. On možda to teško pokazuje, ali ja znam da me voli.“ Jedino što nije znala šta će sa onim zelenim očima sa kojima se mimoišla, koje su je tako ignorisale, iako, bila je ubjeđenja da znaju ko je. Izvadila je iz tašne Ranisan i popila ga. Nije mogla da se sjeti šta je to jela pa je sad ubija gorušica.
U isto vrijeme, plava žena se na trenutak mučila da se sjeti gdje je ostavila auto. Skinula je jaknu u liftu ka garaži, odjednom joj je bilo previše toplo. Napokon je sjela u auto i otipkala poruku: „Srela sam ti ženu. Drugačije sam je zamišljala.“ Ostala je da sjedi još neko vrijeme u kolima, ne znajući od čega je zadihana. Nije stizao odgovor, možda je do dometa. Dobro, napravila je možda gaf, nije trebalo da mu pošalje poruku, lijepo joj je sinoć rekao dok je navlačio pantalone i zakopčavao ih ispod nabreklog trbuha, da je danas zauzet i da će se javiti kad bude mogao. Ovih dana, rekao je. Nije trebalo da pošalje poruku, prekorijevala se vozeći ka gradu. Pozvala je par prijateljica i probala da zakaže nekakavu kafu, sve gledajući u telefon u nadi da će se ipak javiti. Nijedna nije mogla, sve su manje više žalile na isto – nema ko djecu da im pazi, djeca bolesna, muž na putu… Bila sam u pravu što nikad nisam željela djecu, pomislila je, lijepo je biti samo tetka. Telefon nije davao nikakvu nadu.
Crna je žena dala slobodno popodne dadilji i posvetila se šporetu i kako je mislila, djeci. Odmicalo je popodne, zvala ga je i rekao je da ima još dva sastanka ali eto, tu je na večeri dok trepne. Bila je dodatno uzbuđena i rumenjeli su joj obrazi. Djeca su u dnevnoj sobi igrali PES, koji im je tata kupio da se ne bi dosađivali u slobodno vrijeme i samo bi ponekad vrisnuli navijajući. Kuća je mirisala na štrudlu i njenih ruku đakonije, na dom, na toplinu. Imala je taman toliko vremena da uleti pod tuš i popravi depilaciju s prepona. On je volio urednost. Nije stigla da opere tek kupljani veš te ga je zasula kapima parfema. Uživaće skupa svi dok djeca ne zaspe, a onda će se ona uvijati oko njega do jutra, s novim vešom il’ bez njega.
Na drugom kraju grada, plava žena je sjedila kod manikirke, na korekciji noktiju, prepričavajući joj preko UV sušača noktiju, današnji susret opisivajući crnu ženu u detalj, iako je nije htjela pogledati u onom sudbonosnom sučeljavanju pogleda. Manikirka je tješila da joj do kolena nije i da je sasvim jasno da je samo s njom zbog djece. Htjela je da se i ošiša na kratko ali je frizer ubijedio da ipak prespava pa sutra donese odluku. Frizeri su uvijek dobri drugari, znaju da kad žena dođe kao ona danas, ne smiju se za makaze hvatati.
„Ukusna ti je, ljubavi, štrudla, mada keva uvijek doda još nešto. Što nisi pitala nju za recept?“ , upitao je dok je s klincima drndao džojstik i demonstrirao silu besmislene igrice pred šestogodišnjacima. Ispod tanke bluze žuljao je novi push-up bruhalter ali je riješena da svog muškarca zadovolji da nikad ni ne pomisli na zelenooko čudo, trpela peckanja i stezanja. Vrijeme je odmicalo i potjerala je klince na tuš i spavanje, kad je zazvonio mobilni nonšalatno ostavljen na kuhinjskoj ploči. „Da? Ma nije valjda? Strašno, evo me odmah, gdje ste vi? Tu sam za petnaest“.
„Ljubavi, ne čekaj me. Sranje je s poslom, sad me Goran zvao, moram nazad. Ne može on to sam. Da te ne davim oko detalja, možemo sve da izgubimo, idi lezi i odmaraj, ja kad dođem – došao sam“.
Crna žena je napunila kadu, skinula tijesni brushalter, sipala čašu vina koje je preostalo od lovačkih šnicli. U ogledalu joj se na tren učinilo kao da joj se maskara razlila niz obraze. Umila se i zaronila u pjenu svoje kade. Taman da operem ovaj veš, biće prilike, razmišljala je.
Plava žena, svježe izdepilirana sa sređenim noktima i dalje se vozala po gradu, kad je telefon zazvonio. „Rekao sam ti da ne radiš takve stvari i da me to posebno nervira“ ukorio je. Pravdala se da je u afektu poslala poruku iako je znala da nije takav dogovor i da će biti u stanu za desetak minuta. Došao je ljut i mirisao je na bieli luk. „Od jebenih šnicli”, rekao je. Obećala je da se neće ponoviti i da će se od sad pridržavati dogovora, dok on ne vidi to sa njom oko razvoda i te imovine za koju mu crna žena prijeti da će mu oteti. Sve će istrpjeti, samo da je napokon samo njen. Crna žena je ionako već prošlost, tako joj rekao i obećao. Nije je ni žalila niti je voljela da misli o njoj. Zato je danas tako perfidno sklonila pogled, iako je znala da je ona, ipak, zamišljala ju je drugačije. Očekivala je da bude jadnija, starija u licu od suza i neprospavanih noći i djece koja cvile. Na momenat joj je ta misao utišala savjest.
Rekao joj je da ne želi probleme, jer je sve komplikovano i da se stiša na neko vrijeme. Obećala je puna nade. Zakopčao je pantalone i rekao: „Zvaću ja tebe, nemaš razloga za brigu, volim samo tebe“. Plava žena je svoju maskaru razlila od suza radosnica.
Dvadesetak minuta kasnije, uvukao se u svoj krevet. Crna se žena se okrenula da pita je li sve u redu s poslom, ali je on već hrkao pored nje.
A htjela je i da pita da li mu se dopada onaj resort što ga je pronašla u Antaliji za juli i da li da ide sutra u agenciju da uplati avans. Poljubila ga je spokojno u čelo.
Takva pitanja mogu da sačekaju jutro.
U kupatilu se sušio tek kupljeni crni veš kojim će ga zasjeniti jedne od narednih večeri, kad mu posao da da diše.
O zelenookoj ženi više mislila nije.
Izvor: Lola magazin
