Zovem se Emanuela. Uskoro ću, pored paprika, koje sam maločas napunila, napuniti i 24 godine na ovom okruglom čudu što se okreće. A kada smo kod tog okretanja i bliske prošlosti, Univerzum mi se okrenuo, kad sam nakon čekiranja novosti na Instagramu, ono što sam ubacila u rernu, izvornog zvanja pita, zatekla pretvoreno u grupu malih nigera, koji igraju ringe ringe raja i kako se, zemljo, toliko možeš okretati, a da pitu ne okreneš?
Piše: Ela Ždero
Cijeli krug od bureka crn, crn! Znate šta, da sam ja napisala onih Danteovih 9 krugova pakla, na korice bih stavila tepsiju pite, koja je izgorjela, pa svi oni bolni crni krugovi, baš kao da su iz pakla, a ne električnog, dvadeset metara od djevojke s accountom na instagramu. Pa kako da ogulim ono što mi je trebalo hrskati i praviti zabavu u ustima, pa zar kvaziburek sama sebi da uvalim. I kako na najživahnijoj planeti žive ovi mali žmigavci od ljudi, poput mene, što se gase nakon svakog paljenja. Upalim rernu, ja se ugasila, sjela malo. Upalim se da provjerim stanje, piti se ugasila želja za životom. Nacrnila se. Pa opet ja koja obnaša ulogu čovjeka žmigavca, serviram si da jedem, a potom ne mogu meda, jer je vrijeme opet za gašenje. I tako nasumično, blinkajući, završimo u Limbu, prvom krugu pakla, za one s čežnjom bez nade, kako je to Dante smislio, dok je boravio u istom ovom rotacionom balonu.
Koliko samo raznobojnih žmigavaca sam upoznala sa željom za nekom promjenom, a sve što mijenjaju su čarape i to nužno, ako već ne razviju toleranciju na nepodnošljivu lakoću postojanja. Pa ovim čovjekolikim oklopima, koje koristimo tu, na planeti, čije postojanje ne možeš primjetiti do utabanih tragova stopala u snijegu i kojima je sve kao toliko važno i dragocjeno, do same zanoktice na malom prstu, na koju niko nije obratio pažnju, a niti oni sami ne bi, da im misli nije zaustavio netko, ko bi mogao zaustaviti to ništavilo, pa je morao refleksivno uzvratiti da niko ne zna kako je njemu, jer da im je bitan, primjetili bi da mu se iskrivila dlačica na leđima i pala trepavica da mu da šansu da se osjeti ponovo bitnim i bude barem iznad nje, kada ne želi da ustane. A ništa mu nije. A sve mu je i ništa i sve bi i ne bi. I sve je važno, a ništa nije. I ne dopuštajući sebi da riskira i upozna svijet, sve što je van okvira doma je precijenio. I svaka mala promjena koja se dogodi, čak i logična i očekivana, ga šokira. Pao je snijeg! Snijeg pada, Bože da li su to pahulje, nevjerovatno. Pa otkud baš sad da je počeo padati. Hmm, najbolje da podjelim na neki javni pravougaonik, da vidim reakcije drugih. Pa se probudiš jednoga jutra i nema ga, a ti i dalje u svojim čudima, napišeš “e bilo je i vrijeme” . Da, kao što je bilo i da padne, ali šćućuren u sobičku svoje tople sobe, nisi sebi dao priliku, kradući si vrijeme da osmisliš opravdanja i izgovore, da ne možeš, tako skriven, da ne bi postao potreban, da razumiješ drugog i drugačijeg. Ne želiš se okušati za koliko toga si sposoban, jer se plašiš očekivanja drugih, koji bi te mogli prihvatiti kao sposobnu i jaku ličnost, te očekivati da se skladno tome i ponašaš, a šta će ti ta odgovornost. Dobro si ti to. Da ti to nešto dobro radiš pa da se oslanjaju na tebe, još da si uvijek pod pritiskom njihove vjere u tebe da ti možeš napraviti nešto, a ti jedva jorgan napraviš kad se izmigolji. I to ne bi, al udara po bubrezima. Ti, mali, čovječe, ne boj se svoje snage i neodlučnosti koji put u beskraju mogućih izbora izabrati i da li je on pravi. Pravi je svaki u kojeg vjeruješ i sve što izbereš pod suncobranom svojih svjetonazora, svojevoljno, slušajući svoje srce je pravo.
I zar još uvijek nemarno daješ značaj ovom oklopu, kojeg gubimo, nakon boravka na ovoj planeti, i po čemu je on drugačiji od jedne kesice recimo makarona? Sve dok su makarone na polici i netko ih ne skuha, za šta su i spakirane, nemaju neki značaj, iako smo svjesni da može biti divan prilog uz piletinu natopljen sočnim vrhnjem, ali sve dok je na polici, džaba. Isto je i s nama. Ma koliko primamljivo izgledamo, ako naši okviri ne idu dalje od našeg kačketa i ako nismo u stanju srušiti iste i pustiti se vrtoglavo kao vodu u šolji, iako znamo da je puno sranja, onako čisti, poput mlaza, barem možemo pogurati govna, ako ništa drugo. Zar će se iko sjetiti one kesice u kojoj su bile makarone, nakon što ih pojede. Ukusa istih da. Zar kada okvir čovjeka, kome se divimo u ogledalu, ostavimo s ukusom pelina?
Zar još očekuješ odobravanje i potvrdu, osoba, kojima su još fascinantna godišnja doba. Sve je precjenjeno. Na ovoj planeti i znak beskonačnosti je postao sarkastičan, pa sve u šta vjerovasmo da trajat će vječno, izgubi se kao Alisa u zemlji čuda. Iako smo ko zna koji repeat tu, s tolikim uputstvima u knjigama, i dalje nam je zemlja čudna.
