Sva ta frka počne dok si još u stomaku. Snimaju te raznim aparatima, upoređuju s nekim tabelicama, pričaju o tebi kao “najboljoj” bebi.
A onda se rodiš. Pa ti odmah tu daju neku ocjenu. Ako je 10/10, to se prepričava. Ostale idu u kategoriju “ma koga briga za tu ocjenu”.
I onda krene poređenje. S bebom s ulice, bebom iz čekaonice, bebom komšinice, bebom prvom, bebom njenom ili tuđom. Moraš biti najbolji.
Imati malo grčeva, sisati, jesti sve redom, prohodati s 6 mjeseci, propričati tri jezika s 18, biti povezan s majkom i ocem već do druge godine i tantrume ostaviti samo za knjige, nikako ih upražnjavati. Otkud tebi emocije s 2 godine?
I baš u to pitanje stane cijela filozofija tereta koji ti na leđa stave s otprilike 2 godine, a poslije nekako na taj teret zaborave, ti se srodiš s njim, na prvu izgleda kao da to nije ni teret, već eksesorajz.
Vole te kad uradiš nešto najbolje, kad si bolji od drugih, kad te neko pohvali i kaže da si najbolji, vole te kad imaš sve petice, jer to super zvuči kad se prepričava prijateljima. Tvoje petice znače da tvoji roditelji nešto, pobogu, sjajno rade. Inače ti ne bi bio najbolji.
Pa ti onda otkrivaju talente redom, upisuju na vannastavne aktivnosti da vide u čemu si još najbolji. Jer ako si baš dugo najbolji u školi, to se nekako počne podrazumjevati. Moraš, kao Novak, da konstantno zadovoljavaš svoju publiku, malu, ali odabranu, i daješ im još svoje najboljosti.
I dalje te, kroz taj cijeli proces, niko ne pita, kako si ti? Kako tvoj teret da moraš biti najbolji?
I nemojte da se slučajno usudite da kažete da to “nije teret”. Jer kad jednom, kao dijete koje grabi svoj put ka mjestu u svijetu koje mu pripada, koje je bombardovano sa svih strana raznim uticajima, vidi taj sjaj u očima svojih roditelja ili onih najbližih kad neko za njega kaže da je “najbolj”, to postane stalna potreba. Uvijek želiš da su ti roditelji tako srećni kao tad kad si bio najbolji. Ili ako slučajno nisi nikad najbolji, jer većina nas nije, onda se stvari okrenu, ti gledaš kako roditelji gledaju tu najbolju djecu i polako toneš u svoju nemogućnost da budeš najbolji.
Znate zašto?
Zato što djeci niko nikad nije rekao da ne moraju biti najbolji. Znam, znam, TO SE PODRAZUMIJEVA. Žao mi je, ali ne. Sve što ostane neizrečeno, kao da se nije desilo. Djeca moraju znati da:
– Petica nije mjerilo znanja
– Vannastavne aktivnosti nisu nešto što se mora
– Kec je stvarno kul ocjena (a ako se ponavlja, nije samo do djece, ima nešto i do sistema, a dio sistema su i roditelji)
– Su oni vama stvarno uvijek najbolji, jer prvo vi uglavnom niste najbolji roditelji, u poređenju s vama svako dijete je najbolje.
Jer ta djeca odrastu i onda misle da i na poslu moraju biti najbolji, u krevetu, u kuhinji, u teretani, na žurci. I završe kod psihologa, a ne na pobjedničkom postolju.
I za kraj, ostane ono vječno pitanje, teže za odgovor od koke i jajeta, a to je: U poređenju s kim najbolji?
Tuđa djeca s kojom poredite svoju su kao hodajuća društvena mreža za roditelje koji van kuće o svojoj djeci iznose samo ono najbolje (i to tako i treba). Nemojte porediti.
Nemojte porediti ni svoju djecu s vama, i to ne s ciljem da oni budu kao vi, znam vas, već da budu BOLJI od vas. Da oni pokriju vaše ocjene, prekinute ambicije, neodsanjane snove i krajeve nekih želja koji su došli i prije nego što je želja stigla da počne da se realizuje.
A probajte da ne poredite ni sebe. Tada ćete shvatiti da ste vi, baš vi, stvarno najbolji.
Autorica: Brankica Raković (Lola magazin)
