Trilogija filmskog ostvarenja… Dobro, filma. Trilogija “50 nijansi” je konačno gotova. Nakon odgledanog trećeg dijela “50 nijansi – Oslobođeni”, dovoljno sam se oslobodio da kažem šta mislim o filmu koji je zaradio skoro milijardu dolara nakon prva dva dijela. Ovaj svijet je otišao dođavola.
Nastavak “50 nijansi” bi mogao da se zove i “jedna nijansa”, i to crna. Zamislite da su prva dva dijela žvake, stavite ih u usta, dobro sažvaćite sve sokove i ukuse a zatim ispljunite – ta-daaa, dobismo treći i posljednji dio, bar se nadam.
Uzimajući u obzir da sam prvi i drugi gledao pomno, otišao sam u posljednji red kako ne bi došlo do neprijatnosti jer se, navodno, ljudi tokom gledanja “50 nijansi” toliko nalože da se zadovoljavaju u bioskopu. Šta? Ni da me čačne. Scenario bismo bolje napisali moj pijani komšija koji godinama sjedi ispred prodavnice i ja, uroljani razumije se.
Kristijan i Anastazija su dvoje ljudi kojima je neko naredio kako da se ponašaju i stavio im kolac umjesto kičmenog stuba. Gdje su ba psovke, urlanje i bacanje stvari po stanu? Gdje su prijetnje da će otići i uzeti pola njegove imovine, koja se u ovom slučaju broji u milionima. Scene njihovih svađa se svode na njen spušten pogled i njegovo “dobra djevojka”. Nije to pas druže. Vožnja skupim kolima, obilaženje svijeta uzduž i poprijeko, stan na vrhu zgrade sa kaminom kao pola mog stana.
Iz ugla prosječnog Balkanca svaka scena bi mogla da bude dorađena, on malo dlakaviji, a ona zmija sa dugačkim jezikom. Možda izgleda kao loš plan ali biste ipak imali nekakvo mišljenje o filmu, ovako sam mogao da odem do WC-a, popijem par pića u baru, vratim se i nastavim normalno da gledam film jer se apsolutno ništa nije desilo. Hemija je deset ispod nule. Njena harizma je jednaka Jeleni Tomašević na aspirinima.
Ima jedna, recimo, promjena. Anastazija se mijenja, postaje žena od imena, i bori se da iskoči iz sjenke svog utjecajnog muža. Kristijan se vodi politikom da je žena samo za kuhinju ali mala je feministkinja i osjeća se taj žar u njoj. Nedovoljan da se zapali jedna pljuga, ali žar. On je fazon mračan, skriva osjećanja a u stvari je sisica kada treba da se lupi šakom o sto.
Scene koje su najjače zapravo nemaju veze sa radnjom filma. Obezbjeđenje traži lisice da uhapsi provalnika međutim niko nema, i tu uleti Anastazija sa rečenicom “imamo mi”. Malo sam se nasmijao, ili je to bila poruka koju sam čitao na telefonu, ne mogu da se sjetim. U drugoj epskoj sceni mačo Kristijan pušta suzu. Prvi put u životu. Alo dečko pa i Balkanci plaču a vi Ameri se pravite stjenčuge. Tu sam malo povratio.
Ponovo ću se vratiti na moju žal za milijardu dolara i sažvakanim scenarijom, čisto da se uzme još neka kinta. Dijalog maltene ne postoji, a i ono malo što ga ima, jeziva gluma uspijeva da sjebe do koske. Kao da im u svakom trenutku iznad glava piše šta treba da kažu.
Kako da odlumiš kada je sve sterilno, nema njene majke da ti stalno prebacuje što je zbog tebe ostavila sve, nema njenog oca da ti prijeti smrću ako joj slomiš srce. Kola besprijekorno rade, nema šta ujutru da te izbaci iz takta. Frižider stalno pun, i to iz zajebancije pošto stalno naručuješ ili si po restoranu. Njene drugarice i sestra te razumiju, misle da si najbolji na svijetu zato što voziš Audija i imaš tri kuće, samo u jednom gradu, inače imaš sedam. I kako poslije toga da očekuješ neizvjesnost ili dramu.
