Udali su je preko trećeg brda. Odrasla je u ujakovoj porodici, jer je kao dijete ostala bez roditelja. Istrgnuta je iz tog toplog zagrljaja s prvim koracima i taj ju je usud pratio cijeli život.
Tad kada je prepješačila preko ta tri brda, doveli su je u porodicu u koju su je udali. Za sina jedinca. Sa bendere ispred kuće se u to doba čula muzika. Samouki majstor elektronike, stric novopečenog mladoženje, bio je poznat u svim okolnim levačkim selima kao neko ko je nabavio prvi televizor. I nekako je prespojio žice, pa je muziku puštao sa nekakvog ozvučenja da cijelo selo može da oslušne.
Bila je to imućna kuća. Veliko dvorište, sa turskim karanfilićem pod prozorima. Smočnice pune žita, brašna i toplog mlijeka. Ona, uplašena. Dovedena bez ljubavi. Bez prvog susreta. Bez ljubavi koja vodi ka tome. On, mlad i osion. Bogati nasljednik oca koji je volio paliti svijeće u crkvi i bježati u svoju sojenicu u polje, kad ga zaboli ovozemaljska patnja, i majke, koja je najljepše i najglasnije pjevala u cijelom selu, ali je imala zao jezik, toliko da ga je na kraju, kao i nju izgrizao rak.
Prizor iz serije “Sluškinjina priča” (The Handmaid's Tale), prema istoimenom romanu Margaret Atvud (Margaret Atwood) / Foto: vogue.com.au
Rodila je dvoje djece, kćerku, pa sina. Tad, kad rodi, ubace je sa porodom u prostoriju koja u međuvremenu služi za odlaganje hrane, tamo gdje su se djeca tokom igre skrivala sa zrelim šljivama u džepovima. Tu joj donosu da jede i pije, a kad osvane dan da treba na noge, pomoći na njivi i u polju, odlazi sa tvrdim komadom pogače i glavicom luka u zamotuljku. Kopala je i odlazila za stokom dok god sunce ne poljubi obzor. I voljela je bijelo grožđe.
Kod kuće je nije čekala ljubav. Bila je samo radna snaga, koja treba da namiri. Nije je čekao muški zagrljaj, u kojem je bila sigurna. Bila je samo potrošna roba, svjesna da nema kud. Da je nigdje niko ne čeka. Kada je spoznala da pod srcem nosi treći plod, htjela je kod žena koje su “to” čistile nekim žicama, nekim svojim alatom, dok ti krv ne oblije noge.
Ali, tada se ćutalo o tome. Ćutala je i ona. Bila je uplašena, šta god da izabere. Kako da ponovo rađa plod neljubavi, a kako da ga ne rađa.
“Nemoj, ćerko, grijeh je od Boga. Rodi ga, ja ću ga podići”, rekao joj je svekar, bježeći u svoj svijet okrenut vjeri.
Bio je ljut kad je njegov sin u kuću počeo da dovodi mladu udovicu sa drugog kraja sela. Na bijelom konju. Dok je moja Rosanda kopala tvrdu šumadijsku zemlju, a u njoj rastao novi život. Njena svekrva je prigrlila ovu novu, nesirotinju, onu za kojom se okretalo pola sela kad krene u šetnju sa svoje troje sitne djece.
Moja baka im je bila sluškinja. Žena bez ikakvih prava, žena bez prava da bude živ svjedok vlastite sudbine. Žena bez ljubavi, ona koju su ispratili da se vrati preko tri brda, ostavljajući za sobom svoje troje djece. Odlučili su u njeno ime, a ona, sirotica kakva je i bila, smotala je pod maramu svoju dugu pletenicu i gazeći opale šljive pregazila u neko svoje sutra, ostavljajući za sobom miris grožđa i jedino što je ikad istinski bilo njeno.
Foto: skyscraper48.deviantart.com
Ništa je nije dočekalo. Sem blagog prezira da je odbačena, da nije bila dovoljno dobra, da je vraćena. Taj i takav kismet je bio previše za jednu krhku građu. Lutala je prostranstvima vlastitog života i bila vječna sluškinja, nekome ili nečemu, “sve, al nikada po svom”. Svoju djecu je kasnije ponovo upoznala. Ostala je uvijek neka druga, treća, nečija, a ničija. I djeca su bila nečija, ne njena. Rasla su daleko od tog svog plodonosnog drveta, u čiju su koru zauvijek bila urezana njihova imena. Samo njihova.
Onog dana kada je odlazio sa ovog svijeta, “pratio” je moju majku, njihovo treće dijete koje je istovremeno i željela i neželjela, da joj kupi najljepši bijeli grozd koji nađe, i kaže da je od njega.
Bijel kao onaj konj na kojem je njoj na oči doveo drugu ženu, nesluškinju. Onu koja je bila majka njenoj djeci, dok je moja Rosa negdje tražila sebe. I sve ono što nije bila.
Zgasli su svi. Ostala je samo ona. I ne znam kako je uopšte živa, nakon onog dana kada mi je ispričala kako je usnila svetu Petku koja joj je rekla da još nije njeno vrijeme, da se vrati. Pričala mi je o tome puna života, možda po prvi put otkad je znam. Pa prešla na ono kad je na samrti skoro bosa po snijegu i ono malo što ju je neko na konjskm kolima povezao stigla jednom kući iz bolnice. Čijoj kući, nisam je ni pitala.
Ima najljepše, duboke plave oči. Isprane toliko puta, da imaju poseban sjaj. Sjaj koji služi.
Autorica: Jelena Pralica
Izvor: lolamagazin
