Padam u provaliju. Tijelo mi velikom brzinom propada. Grčevito hvatam vazduh i stišćem šake, ali kao da još više ubrzavam. Pokušavam da vrištim, ali iz otvornih usta čujem samo šištanje vazduha. Niko više ne može da me spasi, udarac je neminovan. Voljela bih da pri udaru budem prah, a ne čvrsto tijelo koje se raspada na parčad. Ali… još više ubrzavam, tlu se približavam, odbrojavam, ne mogu da razmišljam, jer ne znam šta je prioritet i da li ga ima u ovom posljednjem trenutku. Bam. Udarac. Amnezija.
Piše: Katarina Ninkov
Ne boli, osjećam veliko i meko ništa. Ne osjećam težinu tijela. Otvorila sam oči na jastuku i gledam u plafon. Sanjala sam pad, a i stvarno sam pala. Sav bol od sinoć se odjednom vraća i biva stvaran. Zvuk kapljica koje histerično udaraju u oluk me vraća u dimenziju. Mjesto – spavaća soba; vrijeme – negdje oko 7; miris – topla posteljina; ko – ja. Sama.
Samo ja u zgužvanom lila jorganu, bez tebe, jer si otišao. U žaru kukavičluka, zanijemio i ostavio me da kroz sobu hipnotično zvoni ta prazna riječ „Ništa“. I dalje mi bubnji u ušima i kapci su mi otečeni, kosa raščupana, mrvice crne maskare zakorene na trepavicama, kao gromade uglja, razmazan ruž, popucali lak na izgrickanim noktima…
Smogoh snage da stisnem bol i dođem do kuhinje pune hladnog daha. Vraća mi se sve od sinoć i polako se bistri slika u glavi, ali se muti slika pred očima od suza. Sinoćna flaša slatkastog vina, valjda zakonom ravnoteže, zahtijevala je prolivanje kisele, gorke ili slane tekućine. Znaš li kako suze mogu biti slane? Gore od rasola.
Nisi morao da pokvariš tako lijepo veče. Znaš li da nisi morao da iskasapiš tu romantičnu noć? Ali jesi. Kako su samo jubileji glupi. Slaviš rođendane, mjesece provedene zajedno, godine, datume… I paf! Partner te izda, odgurne i ode iz tvog života baš na dan jubileja. Kakav tajming, ironija. Jedna svađa izvuče sve što je prećutano, preglumljeno, odglumljeno, odigrano, sve lažno, ono najmračnije. Jake li veze kad se tako uruši kao kula od karata.
Kafa lijepo miriše i okrepljuje, ali prazninu ne popunjava, bol ne ubija. Ali prija. Nema te. Otišao si. Okrenuo si leđa bez riječi i bez zadrške izašao. Nisi objasnio, nisi se suočio. To se ne zove ljubav. To nije ok, to sigurno nije „I u dobru i u zlu“, a obećao si. Zašto obećavaš, ako ne možeš da ispuniš? Zašto se frljaš krupnim riječima, ako su jednostavne, iskrene, male riječi najjače? Obećanja stvaraju očekivanja. Iznevjerena očekivanja ostavljaju tragove.
Zašto se jutros nismo zajedno valjali po krevetu i zajedno pili kafu? Zašto mi je lice zategnuto od osušenih suza? Zašto je jubilej odjednom postao nebitan i glup? Samo jedno „Volim te“, zagrljaj i iskren razgovor bi bili lijek. Ovako smo na moje molećivo i vapajuće “Šta ti je?“, dobili tvoje tupo „Ništa“ i muk. Skrenuo je tvoj pogled u stranu, fiksirao je tačku i tu potonuo u mulj, kao sidro na riječno dno. Tvoje riječi su ostale nedorečene, na vrh jezika, ali nikad preko onog gorkog „Ništa“. Kada materijalno nadvlada, kad je pogled prazan, kada su riječi površne ili lažne, to je kao kad voda potkopava brijeg. Lagano, hinjski ga uruši.
Igrao si i kockao, a svaka ima kraj. Da si živio, a ne nadigravao, naš tim bi bio pobjednički. Ovako, ima svega. I pobjednika i poraženih i žrtava i mulja i praha…
Na satu 7.25, ponedjeljak je. Moja kafa je sad dovoljno mlaka da klizne niz suvo grlo. Skinula sam šminku micelarnom vodom, acetonom ostatke laka, a topao tuš je učinio svoje. Navlačim mirišljavu rolku, tek osušene farmerke, zakopčavam i čučnem, pa se podignem, ne bi li se sve smjestilo onako kako treba. I jeste. Ha! Ako sam sinoć prinudno čučnula, jutros sam se pobjednički podigla i znam da će se sve smjestiti.
Ruž na usne, osmijeh na lice, kosu u rep, štikle na noge i onda preko vrata u ponedjeljak, jer život je kao čiste farmerke.
I zato, ako si onako otišao, nikad se ne vraćaj. Ostaj zdravo.
Do sljedećeg pranja!
Tvoja K.
