Ona je čekala nekog tipa i o tom čekanju govorila je kako niko od nas umio nije; slušali smo je pomno u bašti kafića nadomak autobuske u Svilajncu – pomislih slučajno kako je možda više niko o tom čekanju ne sluša čim nama nepoznatima o tom priča. Vukla je torbu, tek usput čekala autobus koji je trebalo da je vodi do kuće. Nastavljala je, kao da nije trebalo da autobus naiđe za pola sata, kao da je imala sve vrijeme ovog svijeta; previše je stara za ovakvo ophođenje prema vremenu – ponovo u sebi pomislih. Nije žurila i to je ono što je usporavalo i mene; sve nas prisutne; i mi smo čekale nekog tipa. Naročito ja. Nije se javljao mjesecima svejedno što sam katkad ja puštala glas.
Pričala nam je o zagrljajima koje priželjkujemo. O bolesti koja je godinama ganja. Na trenutke ličila je na preživjelog ratnika. Uzalud preživjelog i potpuno u tom datom životu samom. Načas na mučenika, katkad i sretnika. Ipak nas je naročito opijala snagom kojom je čekala i kojom čeka. Prošlo je trideset godina, kaže. Odjednom mi se potezalo iz flaše. U predasima misli molila sam se da se taj tip odnekud i stvori; okačila mi je o potrebe i tu da posvjedočim njegovom povratku.
Gledam u sat. Stići će joj autobus. Podsjećam je na to sveobuhvatnom rečenicom:
– Ja vama iz sveg srca želim da vam se on vrati!
Osmjehnula se kao da sam joj upravo olakšala čekanje. Pogledala me, potom u sat, pa rekla:
– On je, dijete moje, umro prije tih 30 godina.
Čekala je nekog tipa kao da ga je čekala stvarno. Činilo se da tek usput čeka autobus. Ipak je autobus bio najrealniji čekanju. Nosila je jedva malo kose, prorijeđene vremenom, svezanu u punđu. Vukla je i torbu, od nje jedva mlađu, bila je neispunjena, prelomljena prazninom, ležala umorna na asfaltu. Pogledala je u sat. Ponovo se osmjehnula i nastavila da odgovara na sva pitanja koja sam prećutala uplašena za obje.
– I da je živ ne bi mi se vratio. To je jedino za mene bila velika ljubav.
Čekala je nekog tipa. Godinama. Iz ljubavi jednosmjernih razmjera. To što je taj tip mrtav činilo je tu ljubav manje nemogućom nego da je bio živ. Čekala je nekog tipa ili mi se samo tako činilo.
– Oprostite, ovo je vaš autobus. Piše da ide do Paraćina.
Ponovo je pogledala u sat. Ponovo se osmjehnula. I ponovo ponijela kao da ima sve vrijeme ovoga svijeta. Vrijeme da oživi mrtve, da učini da je on zavoli, da ne zakasni nikada na autobus.
– Sva čekanja su usputna dijete. Živi. Biće vremena za čekanje.
Ustala je, mahnula šoferu rukom, ušla u autobus i zaputila se put Paraćina.
Čekala sam i ja nekog tipa iz jednosmerne velike ljubavi. Mnogo puta bila sama iako zagrljena jer … čekala sam nekog tipa na svim odlaznim i dolaznim tačkama naše, nazovi je, ljubavi. Ali, sva čekanja su usputna i zato sebi nisam smela da zakasnim.
Ustala sam, mahnula sebi ostaloj da čeka rukom, ušla u svoje autobuse za koje sam iz čekanja kasnila i zaputila se put života…jer sva čekanja su usputna.
Autorica: Elena Ederlezi (blacksheep.rs)
