Jedna od onih stvari koje komotno možeš staviti u biografiju. Mada sam slutila i onda da je veza između mene i crnog napitka bila negdje unaprijed zapisana u nekom zrnu kafe, možda već na onoj fotografiji iz djetinjstva na kojoj sam sa svoje 4 godinice oko ušiju prljava od kafe, dok sam istovremeno uvjeravala mamu da nisam ja krivac što joj je šolja ostala prazna kada je skrenula pogled na samo pola minute.
Sada, otkako sam ušla u svijet odraslih, rokova, želja, obaveza i sedam alarma koji će se pokrenuti za 5 sati i 38 minuta, dobro znam da iza svake uspješne žene stoji ona sama… I značajna količina ispijene kafe. Pri čemu mi je uspješna žena još uvijek svaka ona koja zaspi u krevetu s onim nekim blesavim smiješkom na licu, onim koji imaš kad se k'o klinka zaljubiš u glavnog frajera iz 7.c, onoga koji je najbolji u nogometu, doduše slab u matematici, ali svejedno za Valentinovo dobije najviše ljubavnih pisama s otisnutim tragom crvenih usana i upaljačem popaljenim krajevima.
Trebam taj blesavi smiješak. Trebam ga da znam da je dan bio dobar i da život vodim u nekom dobrom smjeru i onda kada više ni sama u to nisam sigurna.
Činilo mi se dugo da dan traje prekratko jer, znate, svi bismo mi ispisali neku najljepšu priču koju je ovaj svijet ikada vidio, samo kada bi dan trajao barem 25 sati. Danas, u svijetu u kojemu se trudim raditi baš svakoga dana ono što volim, znam da su to tek izgovori i da su baš sve najljepše priče ovoga svijeta nastale u danima koji traju samo 24 sata. Imam tu neku ludu sreću ili nesreću, da sam od onih žena koje bi u današnjem danu pročitale knjigu za faks, naučile za ispit, odradile trening, otišle na kafu s dragim ljudima, skuhale štagod zdravo, imale čist stan, ostavile vrijeme za hobije, obišle svijet, pokrenule super projekt, napisale knjigu, počele pisati scenarij, napisale kolumnu, upisale kurs glume i dva kursa stranog jezika, a u pauzi između dva gutljaja kafe uspostavile novi svjetski poredak i spremale se za dodjelu Oscara za osobu koja stigne obaviti najviše stvari u 24 sata.
Jer stvarnost je divna ako je posložiš da bude takva.
I još uvijek nemam bolje formule i veće istine od one da, ako ti je dan prekaratak i ne stigneš sve, ne trebaš čarobnjačke moći – jednostavno se kreneš buditi ranije… I skuhaš pokoji put u danu dobru kafu. Iako rano buđenje za mene inače je čarobnjačka moć jer Crnogorci i ja se otprilike takmičimo ko će teže ustati iz kreveta. Pobijede me tek toliko što je, eto, veza između mene i kafe sudbonosno određena u onom zrnu, onom fotografijom iz djetinjstva. Inače bih im uzela sve medalje ovoga svijeta u spavanju. Ali nekako ne bih da me to sprječava da ovaj život proživim najbolje što mi se može. Kao što bi trebala i svaka druga žena.
Gledam nas dvije, svoju mamu i sebe. Svaka na svom kraju zemlje i u svom filmu, sa željama i parametrima toliko različitima da bih pomislila da su me možda zamijenili u porodilištu.
Mada, kada se sastanemo oko vrućeg gutljaja kafe, znam da u konačnici od života tražimo isto, samo različitim putevima, ali istim definicijama sreće.
Probudimo se zorom ranom, skupa sa svojim kafama. Ona, znam, otpija prvi gutljaj na kauču u miru, onako po tradiciji i dobrom starom običaju kako bi se kafa i trebala ispijati. Ja ju otpijam u pokretu i hodu, u košmaru spremanja, trčanja na faks, sa šoljom u ustima dok su mi obje ruke pretrpane knjigama, ključevima, vrećicama i „to do“ listama. Ona je do tada napravila zimnicu, obrisala prašinu, pospremila kuću, oprala posteljine. Ja sam prenijela pola biblioteke do stana, poslala tekstove, dogovorila trening, istrčala maraton do tramvaja, dogovorila minutažu s dragim ljudima. Sastanemo se virtualno negdje iza ručka i opranog suđa, kad katkad jedna drugoj nabacimo preko kilometarske daljine porukom fotku crnog napitka uz popratni tekst: „Ajd’ na kafu.“ Mada znamo da je to u tom trenutku neizvodivo. A kafe s dragim ljudima, makar i virtualne, jedne su od onih stvari koje trebaš na kraju dana za onaj blesavi smiješak.
I o tome pričam. Uspješne smo sve, ma kakve želje, poslove i prioritete imale, dokle god znamo na kraju dana i u pauzi između dva gutljaja kafe preko usta razvući neki smiješak.
Makar radile cijeli dan i morale pokupiti dijete iz vrtića, otpraviti drugo dvoje djece u školu, skuhati ručak, popeglati mužu košulje. Makar radile 12 sati za plaću koja će možda kasniti, a kao šlag na tortu čeka nas prije spavanja još brdo suđa. Ili makar bile od onih koje pokreću projekt koji će promijeniti svijet. Dokle god je za to vrijeme smiješka i šolje kafe koja nam saveznički pomaže da prevalimo jutarnja buđenja i popodnevne krize sna, nekako i ta prerana buđenja i prekasna lijeganja lakše padaju. Pa dok nam je kafa i takvih žena koje u danu imaju 12 pari ruku, složim tu neku svoju definiciju uspješne.
I nemojte mi više nikada reći da iza uspješne žene stoji muškarac ili kum s dobrom vezom. Iza uspješne žene stoji ona sama… Dobro, i značajna količina ispijene kafe.
Autorica: Katarina Marjanović (24sata.hr)
