„Dobar dan, ja sam Milicin otac, a ovo je Milica, moja kćerka, moja jedinica, mezimica, moj Mićko, moja Miša, moja Rora, moja Dikica, Mikica, jedno dobro dijete, vjerujte…“
Vječito srdita na tatu nakon ovih nadimaka, namrgođena i ljuta, pa dokle više? Zar ne vidi da sam ja zrela osoba, odgovorna, student, budući psiholog, naizgled samostalna i odrješita? Zar ne zaslužujem da budem tretirana kao jedna mlada djevojka, ravnopravan član porodice? Dokle, tata, dokle više Rora, Dikica, Mikica…?
I dok jednog kišnog petka, jurim i žurim na autobus sa indeksom pod rukom, dva sata se vozim u autobusu i uslijedi barem 5-6 poziva moga oca „Putuješ li?“ „Dokle si stigla, Mišo?“ „Zovi me kada budeš blizu da dođem po tebe, nemoj slučajno da ne nazoveš, Milice!“ „Mićo, imaš li puno stvari, nemoj pješke da ideš!“ Pobogu tata, imam tri minuta do kuće, zašto bi ti, koji si prethodno radio 16 sati, sada ustajao i dolazio po mene? – “Nazovi me, tu, tu, tu..“
Uvijek mi tako vješto spusti slušalicu kada ne želi da sluša moje zanovjetanje… A prethodne dane kada sam izlazila sa društvom sa fakulteta, zna se da će uslijediti par poziva moga oca u toku noći, pa tako da je zvonjava moga telefona sasvim poznata stvar, i sasvim poznata stvar je i ko me zove kao i šta će me pitati i obavezno ono na kraju „javi se kada dođeš kući.” Ili, kada mama kaže: “Pa, pusti dijete da diše!”, a on na to njoj odgovori: “Ne znaš ti šta znači biti muški roditelj!” Ne može joj reći ne znaš šta znači biti roditelj, je zna, jer je divna majka, ali ne zna šta znači biti otac, a očigledno niko ne zna, to zna samo on… I ne odustaje, uvijek tata, tata i tata…
Ali, sada ću mu se suprostaviti, neću mu se javiti kada budem u blizini autobuske stanice moga rodnog grada i nećeš me tata praviti nesposobnom (zamislite, jakog li životnog suporstavljanja…). Izlazim iz autobusa sa stvarima i upućujem se prema svojoj zgradi koja je tek nekoliko desetina metara od autobuske stanice i gle čuda… Dobro poznat crveni autić i pored njega moj tata… Opet ti tata, opet ti..
„Znao sam da me nećeš pozvati, osjetio sam ti u glasu, ne slušaš me, ali o tome ćemo kada dođemo kući, daj mi tu torbu i daj da ljubi tata svoju glavicu.“
Namještam glavu tamo gdje tata ljubi i uplovljavam u najtopliji zagrljaj, pa me i ta ljutnja prolazi. Dolazim kući gdje me čeka moja majka, topla večera i razmješten krevet, „prebacimo“ mi tu par riječi, ali u tom trenutku u kuću ulazi tata i sjeda na svoje mjesto u dnevnom boravku, a ja se kao po običaju šćućurim pored njega, naslonim glavu na njegovo rame i osjetim neizmjernu ljubav, toplinu i mir… A on svoju glavu nasloni na moju i tako šutimo, minutima šutimo… Moj tata, moj tata je divan…
Zašto sam tako okrutna? Zašto sam osuđivala tatinu ljubav? Istina, pretjera, nekada me guši, ne daje mi slobodu, ali to je ljubav, to je istinska roditeljska ljubav… A šta se ja čudim kada jedva dočekam da dođem kući ja sjednem u tatino krilo ili da se naslonim na njegovo rame i da mu prepričam dane koje nismo proveli zajedno?
Pa i ja bez obzira na svojih čuvenih 21 godinu i dalje se ponašam kao da imam 5 godina, a sebe ne osuđujem, osuđujem samo tatu što se trudi da bude najbolji otac ikada, što je tu za mene i kada plačem i kada se smijem, što ne postoji problem koji mu ne mogu reći i što ne postoji rješenje koje on neće stvoriti. I dok mi se te večeri po glavi prepliću ove misli, tata me i dalje snažno drži u svom zagrljaju, a meni suze naviru na oči jer sam u trenutku shvatila šta ja ustvari imam, kao da me neko polio hladnom vodom i rekao mi: „Bleso, ti imaš bogastvo u jednoj osobi, cijeni to i ne ponašaj se kao pubertetlija“.
Te noći, iz toga zagrljaja mi se nije mrdalo, ostala bih zauvijek šćućurena kao mladunče velikog, snažnog orla, ponosnog i brižnog.
Ustala sam i otišla u svoju sobu, legla u krevet i zahvalila se Bogu, zahvalila sam mu se na divnoj majci, ali nekako uz majku to i ide, sve moje drugarice su veoma bliske sa svojim majkama, ali sa očevima to je više strahopoštovanje i neka distanca. Zahvalila sam mu se na mome orlu, mome mornaru iz najljepših bajki, mome uzoru, na neiscrpnom izvoru ljubavi i pažnje. Hvala ti, Bože, što si baš mene odabrao da mi ga dodijeliš, hvala ti što je bas on moj tata, hvala ti što ga imam. I čuvaj ga, čuvaj ga, Bože, jer bez njega, nema niti dobrog dijela mene…
A sada, sada hvala tebi, tata. Hvala ti što si proveo dane pored moga radnog stola učeći me da lijepo pišem, ne ljutim se zbog ponekog povišenog glasa koji bi uslijedio nakon moje stote greške u pisanju čuvenog ćiriličnog slova „f“, i ne ljutim se što moje sveske se na kraju svedu na svega 4 lista, jer ostali listovi završe iskinuti u našoj peći sa propirom. Sada pišem uredno i lijepo baš onako kako si me ti naučio. Hvala ti, beskrajno, za svaki savjet, za svaku pohvalu i za svako kuđenje. Hvala ti što sam uvijek imala lijepe haljinice i cipelice, hvala ti što sam imala uredne repiće prije polaska u školu, kada mama nije kod kuće.
Dok sam živa pamtiću tvoje riječi kada sam ti saopštila da imam momka.
„Eto, tata, sada mi je pao kamen sa srca.“
“Eh, ali je pao na moje srce.“
Tada me je to ljutilo, a sada se tome slatko nasmijem svaki put kada se prisjetim. Zauvijek ću pamititi kada sam odlazila u drugi grad na studije i tvojih riječi: “Ako ne bude išlo, ti se uvijek imaš gdje vratiti, naći ćemo rješenje, imaš ti svoga tatu, znaš da smo iz svega uvijek isplivali”, kao i čuvenih riječi: “Ljubavi, život je satkan od uspona i padova i da nema padova, ne bi bilo ni uspona, a kakav bi to život bio da ne osjetis čar uspona, a ne može bez pada, srećo, ne može…”
Hvala ti što si mi dopuštao da ti pravim frizure, a ponekad i ošišam koji pramen, nema veze što će se tebi ljudi smijati zbog nejednake kose, bitno je da je to mene nasmijalo…
Hvala ti, tata, za svaku lijepu riječ, za svaki zabrinuti poziv, hvala ti to postojim, hvala ti što sam to što jesam. Beskrajno ti hvala moj džinu, hvala ti moj mornaru što si me naučio kako da plovim nemirnim morem i kako da uvijek isplivam na obalu i kada je najveća oluja, što nisi dopustio da potonem, nikada… Hvala ti što si oduvijek bio moj orao, što si me čuvao ispod svog krila, hvala ti što si me vinuo u visine i nikada nisi dopustio da padnem. Ali, orle moj, sada je vrijeme da me pustiš da poletim sama dok me budno nadgledaš, svaki moj pokret, a ja ti obećavam da ću uvijek biti hrabra, jer znam da si tu negdje i da nikada nećeš dopustiti da padnem i kada moja krila budu nejaka, ja znam da će tvoja biti dovoljno jaka da me ponesu i opet podignu.
Hvala ti, tata, što postojiš, hvala što sam tvoja jedinica, mezimica, Rora, Mikica, Dikica… I izvini, izvini za poneku grubost, potešku riječ ili tugu. Tvoja sreća je moja sreća, a ti si srećan kada sam ja srećna. Mi smo jedan savršen tim i dok je tebe, ja znam da sam dijete, a dijete takvog roditelja želim zauvijek ostati. Ti si moj kralj i moj uzor, moj temelj, a jednog dana kada pronađem svog princa, ako bude barem pola suprug i roditelj kao ti, ja ću biti srećna.
Sretna sam što sam jedinica i zahvalna, beskrajno zahvalna…
Tata, voli te tvoja Miša.
Izvor: Lola magazin – Ljudi s olovkama
