Zdravo Dragi!
Jesam li ti nedostajala?
Znaš, iako je već dva sata ujutro, ja sjedim u svojoj sobi i razmišljam o tebi.
O nama. O svemu što se dogodilo. O stvarima koje smo mogli imati. I rasplačem se na svako sjećanje na sretne dane. Dane kada si me volio. Kada sam ti bila omiljena osoba. Ona koja je vrijedna čekanja. Ona za koju se živi. Godinu dana nakon našeg prekida ja jos uvijek grcam u suzama kad pomislim na tebe.
Godinu dana me prate demone u meni i ne daju mi da te zaboravim. Pa često razgovaram sama sa sobom i pitam se koliko je zaista vremena potrebno da nekoga preboliš? Postoji li neki čarobni štapić ili magija koja će izbrisati sve loše ako to jako, jako želiš. Znaš, voljela bih da postoji. Jer, ja ovako više ne mogu.
U tim tmurnim danima mislim o svemu lošem što si mi radio.
Polako, da me više boli.
Kao da sam ja to zaslužila. Sjećam se svih onih večeri koje su se trebale lijepo završiti. U kojima sam se trebala osjećati ispunjena i sretna. Ali ne, ti si imao drugačiji plan. Želio si me vidjeti nesretnu samo zato što ti nisi mogao naći svoju sreću. Nisi mogao podnijeti činjenicu da se ja smijem ako ti plačeš. A ne bih se smijala, samo da si mi rekao. Plakala bih s tobom i proklinjala ovaj nesretni život. Sjećam se one noći kad si me rasplakao pred našim prijateljima. Kada si moje riječi rezao sa najoštrijim mačem. A ja sam te voljela. I pitala sam se zašto to radiš.
Sjećam se večeri kad si učinio da se osjećam tako ružno iako sam bila najljepša žena u prostoriji. Sjećam se svih onih “kučko”, “glupačo”, “idiote” koje si mi uputio samo zato jer sam bila jača od tebe. Samo zato što sam ja živjela svoj život punim plućima. Samo zato što sam bila sretna.
Znaš, moram ti priznati da si uspio u svom naumu. Ne znam kada sam posljednji put bila sretna, kada sam se nasmijala. Ubio si onu veselu ženu u meni. Sada je samo ostala kopija žene koja te jednom voljela. Sa čašom jakog pića u ruci i cigaretom u ustima. Da lakše zaboravi. Da ne misli na tebe dok joj niz lice padaju suze pomiješane sa maskarom. I kad se pogleda u ogledalo zaprepasti se u što se pretvorila. A zbog koga? Zbog onoga koji ju je emocionalno ubio? Zbog onoga koji joj je bio cijeli svijet a izdao ju je? Zbog čovjeka koji je rođen sa greškom?
Da, i takvi postoje. I obično se zalijepe za dobre duše, za emotivne lude poput mene koje mogu iskorištavati.
I ne prestaju dok ne vide svoju žrtvu mrtvu – emocionalno mrtvu. Takva sam i ja bila, žena koja više ništa nije osjećala, žena koja je bila emocionalno mrtva. Jer ta sva tuga nije mogla više stati u njeno srce. Srce koje je prestalo kucati na tren od boli. Nisam mogla zamisliti kako takav čovjek može reći da me voli. Zar je to smisao ljubavi? Da voljenom nanosiš bol? Da ga gledaš dok iščezava pred tobom. Ne, ne želim pristati na to. To nije ono što ja zaslužujem. Ja zaslužujem mnogo više. I nažalost, ti mi to više ne možeš dati.
Ti si samo jedna greška, moja životna lekcija koju sam naučila na teži način. Ali sam je naučila. I baš zbog tebe više nikada neću dopustiti nekom drugom da se tako ponaša prema meni. Da mu budem samo opcija iako trebam biti njegov prioritet.
Život je samo jedan i ne zaslužujem da patim. Ako ću patiti neka to bude zbog malih gluposti. Ali nikad zbog voljenog. On je taj koji treba biti moja srodna duša, moj mir kada dođem kući sa posla nakon napornoga dana. U njegovim se rukama trebam osjećati sigurno, a ne strepiti hoće li te iste dignuti na mene kad kažem nešto što mu ne odgovara.
Zato danas, odlučujem da ću biti nova žena – ponovno rođena. Ona hrabra, koja stoji čvrsto na zemlji i koja ne pristaje na manje od onoga što zaslužuje. Staviti ću crveni ruž da sluti na sreću. Obući ću visoke štikle da budem iznad svih mojih problema. I najljepši lažni osmijeh za tebe dok mi se duša raspada. I kad te vidim neću pustiti ni suzu.
A ti?
Nadam se da ćeš se promijeniti. Nadam se da ti je naš život bio pouka kako NE tretirati ženu. I nadam se da ćeš jednom kad si oprostiš sebi dati drugu šansu.
Jer, dragi, budi siguran da ja neću!
Autorica: Kristina Knezović (Lola magazin)
Kristina Mujezinović
