Za sve one, koje su u vremenu izopačenih vrijednosti, ostale iste i tako postale drugačije…
Spomenula sam samo neke od njih kojih sam se u prvom trenutku sjetila i koje su me najviše inspirirale da ovo napišem… ali spomenula bih još mnoge i posvećujem ga svim mojim dragim prijateljicama i poznanicama…
U nadi da će i naša djeca jednog dana upravo tako postati drugačija …
One ne nose uvijek štikle, one nose visoke potpetice, ne nose starke zato što je moderno, već zato što su to radile još kao klinke.
One ne pišu poruke i mail-ove, one i kada kuckaju, kuckaju pismo.
Ako se tetoviraju, one to rade zato što je osobno, ne zato što podiže cijenu.
Ako zaplaču, one zaplaču uz crno-bijeli film, ne uz Reality show…
One broj telefona ne diktiraju, one ga ispišu na dlanu…
One, kada odlutaju, ne grickaju zanoktice oko umjetnih kandži, one grickaju vrh olovke, ne smiju se kroz zube, smiju se glasno, jer iskren prirodan osmijeh nema cijenu.
One ne pokazuju srednji prst, one namignu… a poruka ostane ista.
One skinu cipele i kroz svoj grad hodaju bose zato što su sretne, ne zato što su pijane.
One, kada idu na rijeku, nose kupaći, a ne umjetne trepavice i više vole da im na suncu izgori vrh nosa pod šeširom, nego stražnjica pod lampom.
One na plažu ne nose puder i ratničke boje za lice, već olovke za crtanje po kamenčićima i pisanje razglednica.
One, umjesto da upale klimu u automobilu, uvijek prvo otvore sve prozore i rastresu kosu.
One, kada žele biti privlačne, umjesto top majičice i mini suknje, oblače bijelu mušku košulju.
Opuštaju se uz pucketanje kocke leda i stare ploče, kada čuju trubu pomisle na jazz…
Kazalište ne obilaze ili samo posjećuju… stalno mu se vraćaju.
One sanjaju uvijek u boji, tako jako i stvarno da se snovi i u snu ostvaruju.
One ljubav vode dodirom.
One ne maštaju o čudima, one čuda stvaraju i žive.
One su drugačije zato što su oduvijek ostajale iste.
Izvor: atma.hr
