Kalina je pala. A meni je stalo srce. Onako kako majkama stane srce kad im dijete padne prvi put pred očima. Nisam gledala sa strane, nisam zijevala u telefon ili računar. Stojala sam pored šporeta i kuhala mlijeko za njeno „laku noć“. I dijete, lijepo i kulturno, pade sa svoje guralice.
O, padala je ona i te kako! Onako kako padaju djeca koja propuzavaju, koja prohodavaju, koja protrčavaju. Tad se zajedno smijemo! „Bravo! Od toga djeca rastu! ’Ajde sad ustani! Idemo! Gore, gore! Kako brišemo ruke?“ I ona mi pokaže dva reda od četrnaest zuba i krene da trlja dlan o dlan. Kao: obrisalo dijete ruke. Kao: pala sam, pa šta?! Kao: idem, mama, da se igram!
Ovog puta sam se štrecnula, jer sam je pogledala u trenutku kad pada. Nisam imala vremena da se pripremim za osmijeh i „bravo, dijete!“ uzvik. Ona je pala i kao uvijek, okrenula se da me vidi. Da pročita na mom licu – je li ovo strašno, mama? Je l’ od ovog djeca rastu?
A pročitala je iznenađenje i trenutni strah. Taktički skroz pogrešno. Sljedeća stanica – u njene oči se preselila moja nevjerica i bol. Zaigrala joj je brada. (Meni se zgužvalo srce). Počela je da plače. Ja sam se nasmiješila i zaplakala iznutra. „Nemoj, mako, da plačeš. Pa od toga rastu djeca, sjećaš se?“ Ali već je kasno za riječi. Sad može da djeluje samo zagrljaj. Pa se dugo grlimo, mazimo i tješimo. Drugom rukom udaramo guralicu: „Ah, nevaljala guralica! Što se pokrenula, pa dijete palo!“
To ne traje dugo. Kažiprstom obrišem suzice što su se šćućurile na jagodicama. Nisu stigle ni da se skotrljaju niz obraze. Smješkamo se, milujemo i čuvamo. Ja nju poljupcima, ona mene prstićima. „Hoćemo ponovo da se igramo?“ Klima glavom za „da“.
Ljudi misle: porodila si se, postala si majka, pa šta. Podojiš, prepoviješ, ponosaš malo, uspavaš ga. Poslije se učite da jede kašičicom i viljuškom samo. Pa malo dežuraš noću kad ima temperaturu. Prilagođavate se vrtiću, školi, novim drugarima. Učite zajedno kosa tanka, uspravna debela. Vježbate pisanje uvijek tako nezgodnog malog slova „a“. Jaka stvar! Nit’ prva, nit’ posljednja!
E pa nije. Možda rađanje i majčinstvo djeluje samo kao serijska proizvodnja ljudskih bića u nekoj ogromnoj fabrici, ali koliko god to paradoksalno zvučalo – u toj fabrici se proizvode samo unikati. Jer se nisu rodila nikad dva ista djeteta. Dva ista čovjeka. Kao što ne postoje dvije iste majke. Jedna žena može biti majka troje djece i da sva tri puta bude drugačija. Ne ono: mama koja više voli kćerku ili ima svoje mezimče, ne! Već mama – onakvo biće kakvim ga dijete doživljava. Ne postoje dva ista doživljaja. Znate kako kažu: jedna je majka.
A opet, ta „jedna je majka“ uvijek je kriva za sve. Kad dijete padne. Kad dijete vrišti u parku. Kad se dijete baca na ulici. Kad dijete neće da dijeli svoje igračke sa drugom (ne)poznatom djecom. Kad odbija brokoli i traži isključivo smoki za doručak. Kad se probudi u pola noći, jer mu je ispala cucla. Kad nosi pelene, a ima (pobogu) godinu dana! Kad trči. Kad priča bez prekida. Kad… Pa, dugačak je spisak. Dugačkim su ga učinile same mame. Zbog samokritičnosti i zbog samoprijekora. „Ja sam mama, mora da sam ja kriva.“ Zašto se to događa?
Kad se porodiš, kao da ti ugrade neke senzore za bezbjednost. Pretvoriš se baš u to: u bezbjednosni sistem i toplomijer. Danas za tako nešto kažu: mama hobotnica. To je zapravo ona „super multitasking žena“ koja je dobila djecu. Ako dijete padne, nju boli. Ako se dijete nasmije, ona cvjeta i miriše do neba. Na 100 metara prepoznaje djetetov strah i povišenu temperaturu. Njen pogled hvata sve oštre ivice, prometne ulice i strme stepenice. Ima oči i na potiljku, razlikuje bijesne pse od umiljatih u parku. Najviše voli fleke od blata i voća, jer je to znak da je dijete sito, igra se i uči. Ne dopadaju joj se saobraćajna gužva i glasna muzika. U djetetovom rancu nosi vodu, pelene, rezervnu cuclu i odjeću. Na licu: osmijeh.
Sa strane izgleda kao žongler. Iznutra: ona živi život. Unikatan, kakav niko nema.
P.S. To će svaka mama da vam kaže.
Izvor: Lola magazin
