Jedan od onih koji odnesu sve što je drago, a donesu lupanje srca i suze u mraku. Opominjući san. Jedan od onih koji te stvarno probude. Jedan od onih koji te iščupaju iz stvarnosti za koju vjeruješ da je tvoj život i posade u onoj drugoj koja je bitnija i ljepša. Stvarnost.
Nisam baš zaljubljena u Frojda, a nemam ni petnaest godina pa da virim u sanovnik i tražim značenje snova. Ne treba mi tumačenje sa strane, kad imam ovo iznutra. To se moje srce uzvrpoljilo u rebrima. Kaže: „Alo, ćurko! Oko čega se ti to nerviraš?! Evo, ovo može da se desi!“
Sanjala sam ružan san. Jer moje tijelo ima neko magično podešavanje. Ne znam ja sad koji se hormoni luče kad si izložen stresu, ali kad dođe do toga da me „to nešto“ preplavi, pale se lampice i alarmi. Ponekad se pomalo tresu ruke. Pa umjesto da se klonim nervoze, ja kažem: „Pao mi je šećer!“ i sažvaćem kocku čokolade. Onda povisim ton. Mislim, ako glasnije pričam nadjačaću te unutrašnje alarme i ovi ljudi spolja će me bolje čuti. Tad Žmu obično kaže onu razoružavajuću rečenicu: „Čujem te“. Ja tad još malo poludim u sebi, jer kako me on čuje, ako ja ne čujem sebe?! Sljedeća faza je prerazmišljavanje. Njegovi prsti. Muzika. Kalinina meka koža. Kafa. To me obično vrati, utiša unutrašnju ludnicu. Nekad i ugasi, isključi potpuno. I to je dobro.
Nekad su, ipak, ti stresni alarmi jači od svega. Uglavnom onda kad sam dovoljno glupa da to dozvolim i potpuno oglušim na sve ljepote koje imam. Tad sam osvojena onim lošim – jer sam se predala. I bude strašno sve dok ne zaspim. Tad moje tijelo kreće u zasjedu. Sve se udruži da kaže: „Alo, ćurko! Oko čega se ti to nerviraš?! Evo, ovo može da se desi!“
I onda sanjam. Ružan san. Kao u pjesmi Bijelog dugmeta. Bijeli san, razoružavajući i poražavajući. Onaj koji te budi u pola noći i zbog koga ne možeš da prestaneš da plačeš. A plačeš u sebi, gutajući knedle i glas, da ne probudiš bebu. Sanjaš blještavi san, od kog prvo oslijepiš, pa ne vidiš svoje šake u mraku, a onda odjednom progledaš i sve vidiš jasno i čisto. San koji ti skine s ramena svakodnevne gluposti, koji ti raščešlja iz kose sve blesave ideje da je išta u životu važnije od vas. Od ljubavi. Od zdravlja. Od upletenih tijela. Od ukrštenih, sraslih duša. Od njegovog srca. Od njenog uspavanog disanja. Od vas zajedno.
Probudila sam se i shvatila: iz ružnog sna se obavezno probudiš i to buđenje bude kao ponovno rođenje. Otvorene oči zaista vide, a uši ispod kose stvarno čuju. Prsti osjećaju dodire. Jezik osjeća ukuse. Poljupce. Nos otima mirise od svijeta. Ne treba ti tu više nijedan sanovnik ni Frojd za tumačenje. Dovoljno je da te zagrle ruke koje si sanjala. Dovoljno je da živiš. Dovoljno je da živiš ljubav. Dovoljno je da živiš ljubav koju niko nema.
Sanjala sam ružan san. To me je srce podsjetilo da sve gluposti koje me nerviraju danju ja zapravo sanjam. I da je vrijeme da se probudim u ovom životu u kom sam sretna.
Rekla sam vam, imam magično srce.
Svi ga imamo, u stvari, treba samo da dopustimo magiji da nas vodi.
Izvor: lolamagazin.com
